Odmor koji me pretvorio u crnu ovcu obitelji: Priča o Ani iz Osijeka

“Kako možeš biti tako sebična, Ana?” – riječi mog supruga Ivana odzvanjale su mi u ušima dok sam pakirala kofer. Ruke su mi drhtale, srce mi je tuklo kao ludo, a u grlu mi je stajala knedla. Pogledala sam ga, pokušavajući pronaći trag razumijevanja u njegovim očima, ali tamo je bila samo ljutnja i povrijeđenost. Djeca, Luka i Petra, stajali su na vratima dnevne sobe, zbunjeni i tihi, kao da osjećaju da se nešto važno događa, ali ne znaju što.

“Mama, zašto ideš sama? Zar nas više ne voliš?” – pitala je Petra, a ja sam osjetila kako mi se srce lomi na tisuću komadića. Nisam imala snage odgovoriti odmah. Samo sam sjela na rub kreveta i pustila suze da teku.

Godinama sam bila stup naše obitelji. Radila sam u školi kao nastavnica hrvatskog jezika, vodila domaćinstvo, kuhala, prala, peglala, brinula o svima osim o sebi. Ivan je često radio prekovremeno u građevinskoj firmi, a ja sam bila ta koja je uvijek sve držala pod kontrolom. Moja sestra Marija znala bi reći: “Ana, ti si kao majka Tereza!” – ali nikad nisam osjećala zahvalnost, samo umor.

Sve se promijenilo prošle zime kad sam završila na hitnoj zbog iscrpljenosti. Liječnik mi je rekao: “Gospođo Ana, ako ne usporite, vaše tijelo će vas natjerati da stanete.” Tada sam prvi put pomislila: što bi bilo da nestanem na tjedan dana? Da odem negdje gdje me nitko ne treba? Gdje mogu biti samo Ana, a ne mama, supruga, kćerka, sestra?

Kad sam predložila ideju Ivanu, pogledao me kao da sam poludjela. “Odmor? Sama? Pa tko će brinuti o djeci? Što će ljudi reći?”

“Ljudi uvijek nešto govore,” odgovorila sam tiho. “Ali ja više ne mogu. Trebam ovo.”

Nisam očekivala podršku od svekrve Zore, ali njezine riječi su me ipak pogodile: “U moje vrijeme žene nisu ni sanjale o odmoru! Mi smo znale što je dužnost. Danas su žene razmažene.” Osjetila sam sram i krivnju, ali i bijes koji mi je gorio u prsima.

Na dan polaska, Ivan je bio hladan. Djeca su me grlila bez riječi. U autobusu za Makarsku gledala sam kroz prozor i pitala se jesam li napravila najveću pogrešku u životu.

Prva dva dana na moru nisam mogla uživati. Svaki zvuk mobitela bio je kao šamar. Poruke od Ivana bile su kratke: “Luka ima temperaturu.” “Petra ne može zaspati.” “Kad se vraćaš?” Nisam znala što da odgovorim. Osjećala sam se kao izdajica.

Trećeg dana upoznala sam Jasminu iz Sarajeva. Sjela je do mene na plaži i upitala: “Jesi li sama ili te muž ostavio?” Naslonila sam glavu na ruke i nasmijala se kroz suze.

“Sama sam došla. Prvi put u životu.”

Jasmina je klimnula glavom: “I ja isto prošle godine. Muž mi nije govorio mjesec dana kad sam se vratila. Ali znaš šta? Preživjela sam. I sad me više poštuje nego prije.”

Te večeri prvi put sam zaspala bez grča u želucu. Počela sam uživati u tišini, u mirisu mora, u knjizi koju sam čitala samo za sebe. Počela sam razmišljati o svemu što sam propustila jer sam uvijek bila tu za druge.

Ali povratak kući bio je kao povratak na bojno polje. Ivan me dočekao s ledenim pogledom.

“Nadam se da si se odmorila kad si nas već ostavila same,” rekao je sarkastično.

Djeca su bila distancirana. Luka nije htio pričati sa mnom cijeli dan. Petra me gledala kao stranca.

Moja majka Ruža došla je sutradan s kolačima i rekla: “Ana, nisi ti takva. Što ti bi? Obitelj je svetinja.” Osjetila sam kako se zidovi stežu oko mene.

Tjednima nakon toga osjećala sam se kao crna ovca. Nitko nije pitao kako mi je bilo na odmoru ili jesam li se oporavila. Svi su pričali iza leđa – susjeda Katica šaptala je na balkonu: “Vidi je, otišla sama na more! Tko zna što je tamo radila…”

Jedino mi je Marija slala poruke podrške: “Drži se, Ana! Ako ti treba rame za plakanje, tu sam.” Ali osjećaj krivnje bio je jači od svega.

Jedne večeri sjela sam s Ivanom za stol.

“Ivane, moramo razgovarati. Ne mogu više ovako. Osjećam se kao zatvorenik u vlastitoj kući. Zar stvarno misliš da nemam pravo na malo mira?”

Ivan je šutio dugo, a onda rekao: “Ne znam… Možda smo svi previše navikli da si ti uvijek tu. Možda nam treba vremena da shvatimo da i ti imaš svoje granice.”

Pogledala sam ga kroz suze: “Samo želim biti Ana ponekad. Ne samo mama i supruga. Zar je to previše?”

Danas još uvijek osjećam posljedice tog odmora – neki odnosi su napeti, neki su se popravili. Ali prvi put u životu osjećam da imam pravo biti JA.

Pitam vas: gdje vi povlačite granicu između ljubavi prema sebi i dužnosti prema obitelji? Je li žena sebična ako ponekad izabere sebe?