„Nisam dovoljno dobra za tvog sina?” – Drama jedne snahe za obiteljskim stolom
„Pa, Jasmina, zar nisi mogla barem ovaj put napraviti sarmu kako treba? Kod nas se to ne radi tako!” – glas moje svekrve, Ankice, odjeknuo je kroz blagovaonicu kao šamar. Svi su za stolom utihnuli. Moj muž, Dario, gledao je u tanjur, a njegova sestra Ivana kolutala je očima, kao da joj je već dosadilo gledati me kako se trudim. U tom trenutku, dok sam osjećala kako mi obrazi gore od srama, poželjela sam nestati.
Nedjeljni ručkovi kod Ankice su ritual. Stol prepun hrane, miris pečenke i svježe salate, a u zraku uvijek lebdi napetost. Od prvog dana kad sam ušla u ovu kuću kao Dario-va žena, osjećala sam da nisam dovoljno dobra. Ankica je uvijek imala nešto za prigovoriti – od načina na koji slažem salvete do toga kako odgajam našeg sina Leona. “Kod nas se to radi ovako”, govorila bi, a ja bih se trudila upiti svaku riječ, nadajući se da će me jednom prihvatiti kao svoju.
Ali danas… danas je bilo drugačije. Danas sam prvi put osjetila da više ne mogu. Dok sam gledala kako Dario šuti i ne brani me, nešto se u meni slomilo.
“Mama, Jasmina se stvarno potrudila. Možda nije kao tvoja sarma, ali ukusna je”, pokušao je moj šogor Goran ublažiti situaciju. Ankica ga je pogledala ispod oka: “Ti šuti, ti bi i kamen pojeo kad bi ti ga Jasmina servirala.”
Ivana se nasmijala. “Ma pusti, mama, Jasmina je moderna žena, ona nema vremena za kuhanje kao ti.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam htjela plakati pred njima. Nisam htjela da misle da sam slaba. Ali nisam više mogla izdržati.
“Znaš što, Ankice? Možda nikad neću biti kao ti. Možda nikad neću napraviti sarmu koja će ti biti dovoljno dobra. Ali ja sam Dario-va žena i Leonova mama. I trudim se svaki dan. Zar to nije dovoljno?” – izgovorila sam drhtavim glasom.
Tišina. Čak je i mali Leon prestao miješati juhu.
Ankica je stisnula usne. “Nije stvar u sarmi, Jasmina. Stvar je u tome što mislim da nisi dovoljno dobra za mog sina. On je mogao bolje.”
Osjetila sam kako mi srce puca na tisuću komadića. Pogledala sam Darija – još uvijek je šutio.
“Dario?” – prošaptala sam.
On je samo slegnuo ramenima. “Ne želim se svađati… Znaš kakva je moja mama.”
U tom trenutku sam shvatila da sam sama. Da godinama pokušavam biti dio obitelji koja me nikad neće prihvatiti.
Nakon ručka otišla sam u kupaonicu i pustila suzama da teku. Sjetila sam se svojih roditelja u Mostaru, topline doma gdje su me uvijek podržavali, gdje nije bilo ovakvih igara moći i ponižavanja.
Kad smo Dario i ja odlučili živjeti u Zagrebu, znala sam da će biti teško. Ali nisam znala da ću svaki dan morati dokazivati svoju vrijednost – ne samo mužu, nego i njegovoj majci.
Sjećam se kad smo tek počeli izlaziti. Dario me vodio na Jarun, pričali smo satima o svemu – o životu u Bosni i Hrvatskoj, o snovima koje imamo za našu budućnost. Tada mi je obećao da će me uvijek štititi.
Ali obećanja su lako dana kad nema pritiska obitelji.
Prošle zime sam izgubila posao u banci zbog restrukturiranja. Ankica je tada rekla: “Eto vidiš, ni posao ne možeš zadržati.” Dario mi je rekao da ne slušam, ali riječi bole više nego što itko može zamisliti.
S vremenom sam počela sumnjati u sebe. Jesam li stvarno toliko loša? Jesam li pogriješila što sam došla ovdje?
Jedne večeri, nakon još jedne svađe oko toga tko će pokupiti Leona iz vrtića, sjela sam s Darijem na balkon.
“Dario, zar ti stvarno misliš da nisam dovoljno dobra za tebe?”
Pogledao me umorno: “Ne znam više što da mislim… Mama je takva kakva je. Ne mogu birati između vas dvije.”
“Ali ja biram svaki dan! Biram tebe! Biram ovu obitelj! A tko bira mene?”
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala – svoj grad, prijatelje, karijeru… Sve zbog ljubavi.
Sljedeće nedjelje nisam otišla na ručak kod Ankice. Dario je bio ljut: “Što će reći mama?”
“Neka kaže što hoće”, odgovorila sam mirno. “Ne mogu više živjeti po tuđim pravilima. Ako ti to nije dovoljno – reci mi odmah.”
Dani su prolazili u tišini i napetosti. Leon je osjećao sve, iako je imao samo pet godina.
Jednog popodneva došla mi je poruka od Ivane: “Znaš, mama možda pretjeruje, ali i ti si tvrdoglava. Pokušaj popustiti malo.” Nisam odgovorila.
Počela sam tražiti posao izvan Zagreba. Razmišljala sam čak i o povratku u Mostar.
Jedne večeri Dario je došao kasno kući.
“Jasmina… Ako odeš, Leon i ja ćemo biti izgubljeni. Ali ne znam kako da te zaštitim od mame… Ona se neće promijeniti.”
Pogledala sam ga ravno u oči: “Ne tražim da biraš između mene i nje. Tražim samo da stojiš uz mene kad me netko povrijedi.”
Dugo smo šutjeli.
Danas sjedim sama u našem stanu i gledam Leonove crteže na zidu. Pitam se: koliko žena oko mene živi istu priču? Koliko nas pokušava biti dovoljno dobre za tuđu obitelj, a zaboravljamo biti dobre prema sebi?
Možda nikad neću biti savršena snaha iz Ankicinih snova – ali možda to više i ne želim biti.
I pitam vas: koliko dugo biste vi trpjeli prije nego što biste rekli – dosta je?