„Ne, tvoja mama neće živjeti s nama” — Moja borba za dom i dostojanstvo

„Ne, Ivan, ne može tvoja mama živjeti s nama! Neću to dopustiti!” viknula sam, glas mi je drhtao, a ruke su mi bile hladne kao led. Ivan je stajao nasred dnevnog boravka, gledao me onim svojim tužnim očima, kao da sam mu upravo zabola nož u leđa. „Ana, ona nema gdje. Tata je umro, brat joj ne može pomoći… Što da radim?”

Sjedila sam na rubu kauča, osjećala kako mi srce lupa u grlu. Znam da je Mara izgubila muža, ali ja sam izgubila mir. Naša mala oaza u Novom Zagrebu, stan koji smo godinama otplaćivali, bio je jedino mjesto gdje sam se osjećala sigurno. I sad bi tu trebala doći žena koja me nikad nije prihvatila? Koja mi je na svadbi šapnula: „Sine, uvijek ću biti tvoja prva žena.”

Ivan je šutio. Znao je što mislim o njegovoj majci. Sjećam se kad sam prvi put došla kod njih u selo kraj Livna. Mara me odmjerila od glave do pete i rekla: „Ti si iz grada? E pa, sine, gradske cure ne znaju kuhati ni čuvati muža.”

Godinama sam pokušavala dokazati da vrijedim. Kuhala sam sarme po njezinom receptu, prala prozore svaki vikend, pazila da Ivan uvijek ima čiste košulje. Ali Mara nikad nije bila zadovoljna. Uvijek bi našla nešto: „Ana, vidiš li ti ovu prašinu? Ana, Ivan je smršavio. Ana, djeca su ti prehlađena.”

A sad bi trebala dijeliti svoj dom s njom? Gledati je svaki dan kako mi prevrće lonce i komentira kako odgajam djecu? Ne mogu. Neću.

Ivan je sjeo do mene i uhvatio me za ruku. „Ana, molim te… Ona nema nikoga osim nas.”

Osjetila sam suze u očima. „A što je sa mnom, Ivane? Zar ja nisam tvoja obitelj? Zar ja nisam važna?”

Te noći nisam spavala. Slušala sam kako Ivan diše pored mene i razmišljala o svemu što smo prošli. O kreditima, o njegovim prekovremenim satima u firmi, o mojim pokušajima da radim od kuće i brinem o dvoje male djece. O tome kako sam uvijek bila ta koja popušta.

Sljedeće jutro Mara je došla s dva ogromna kofera i pogledom koji ne trpi prigovor. „Dobar dan, djeco. Gdje ću ja spavati?”

Ivan joj je pokazao dječju sobu koju smo morali isprazniti. Djeca su bila zbunjena, gledala su baku kao uljeza. Ja sam stajala u hodniku i osjećala se kao gost u vlastitom domu.

Prva svađa dogodila se već treći dan. Mara je ušla u kuhinju dok sam spremala ručak i počela soliti juhu bez pitanja.

„Mara, molim vas, ja kuham,” rekla sam tiho.

„Ana, ti ne znaš začiniti ni juhu! Ivan voli kad je slanije.”

Ivan je šutio za stolom dok smo ručali. Djeca su gledala čas mene, čas baku. Osjećala sam kako gubim kontrolu nad vlastitim životom.

Navečer sam sjela s Ivanom.

„Ovo ne može ovako,” rekla sam odlučno. „Ili ćeš ti razgovarati s njom ili ću ja otići s djecom.”

Ivan me gledao kao da me prvi put vidi. „Ana… Pa to je moja majka!”

„A ja sam tvoja žena!”

Sljedećih dana atmosfera u stanu bila je napeta kao žica na violini. Mara je svuda ostavljala svoje stvari, prigovarala djeci zbog buke, meni zbog načina na koji slažem rublje. Jedne večeri čula sam kako govori Ivanu: „Sine, ova tvoja Ana nije za selo ni za obitelj.”

Te riječi su me slomile. Otišla sam kod prijateljice Sanje na kavu i isplakala joj se na ramenu.

„Ana, moraš postaviti granice,” rekla mi je Sanja. „Ako sad popustiš, nikad više nećeš imati svoj mir.”

Vratila sam se kući odlučna da se borim za sebe.

Sutradan sam sjela za stol s Ivanom i Marom.

„Moramo razgovarati,” počela sam. „Ovo nije dobro ni za koga od nas. Mara, znam da vam je teško i žao mi je zbog vašeg gubitka. Ali ovo je moj dom i moram imati pravo na mir.”

Mara me gledala šutke.

„Predlažem da pronađemo rješenje – možda stan blizu nas ili dom za starije gdje ćete imati društvo i skrb.”

Ivan je bio bijesan: „Neće moja majka završiti u domu!”

„A ja neću završiti kao sluškinja u vlastitoj kući!” viknula sam kroz suze.

Tjedni su prolazili u svađama i šutnji. Djeca su postala nervozna, ja iscrpljena. Počela sam razmišljati o razvodu.

Jedne večeri Mara je došla do mene dok sam slagala veš.

„Ana… Nisam htjela biti teret. Samo… Bojim se biti sama.”

Pogledala sam tu ženu koja mi je godinama zagorčavala život i prvi put vidjela strah u njezinim očima.

„Maro… Svi se mi bojimo samoće. Ali ne možemo živjeti zajedno ako ćemo svi biti nesretni.”

Nakon dugih razgovora dogovorili smo se – Mara će preseliti u mali stan koji smo joj pronašli blizu nas, a mi ćemo joj pomagati koliko možemo.

Ivan mi se ispričao: „Znam da ti nije bilo lako… Hvala što si izdržala.”

Danas opet dišem punim plućima u svom domu. Naučila sam da ljubav nije žrtva bez granica i da imam pravo na svoj mir.

Ponekad se pitam: Koliko žena oko nas šuti i trpi zbog tuđih očekivanja? Jesmo li dužne žrtvovati sebe za obitelj ili imamo pravo reći – dosta?