Na raskršću srca: Ivanova borba između vjernosti i iskušenja
“Gdje si bio sinoć, Ivane?” Marijin glas parao je tišinu kuhinje, dok su se kazaljke sata uporno približavale ponoći. U rukama joj je drhtala šalica čaja, a pogled joj je bio oštar, gotovo neprepoznatljiv. Zastao sam na pragu, osjećajući kako mi srce udara o rebra. Nisam imao spreman odgovor, a laž mi je već gorjela na jeziku.
“Kasnio sam na poslu, znaš kako je kad dođe kraj mjeseca…” promucao sam, izbjegavajući njezin pogled. Ali istina je bila daleko od toga. Večer sam proveo s Lanom, kolegicom iz računovodstva, u malom kafiću na Ilidži. Počelo je sasvim slučajno – zajednički projekt, kasni sastanci, smijeh koji je prerastao u povjerljive razgovore. Nikad nisam mislio da ću biti taj koji će prevariti, ali život te često iznenadi baš kad misliš da si siguran u sebe.
Marija je šutjela. Znam da me poznaje bolje nego što ja poznajem sebe. U njenim očima vidio sam sumnju, ali i tugu koju nisam mogao podnijeti. Naša kćerka Petra spavala je u svojoj sobi, nesvjesna oluje koja se sprema između njenih roditelja.
Nisam mogao spavati te noći. U glavi su mi odzvanjale Lanine riječi: “Zaslužuješ biti sretan, Ivane. Zar ne misliš da si predugo žrtvovao sebe?” Ali što znači sreća ako dolazi na tuđoj nesreći? Sjećam se dana kad sam Mariji obećao vjernost pred Bogom i ljudima, dok su naši roditelji plakali od sreće u crkvi u Travniku. Sada sam bio samo sjena tog čovjeka.
Sljedećih dana sve je bilo napeto. Marija je šutjela, ja sam bježao na posao, a Lana mi je slala poruke pune čežnje i razumijevanja. “Dođi večeras kod mene, samo da pričamo”, pisala je. Srce mi je bilo rastrgano između dužnosti i želje.
Jedne večeri, kad više nisam mogao izdržati pritisak, otišao sam kod svog prijatelja Edina. On je jedini znao što se događa.
“Brate, ne znam šta da radim. Osjećam se kao govno. Volim Mariju, ali s Lanom se osjećam živim…”
Edin me pogledao ispod obrva, natočio nam rakiju i rekao: “Znaš li ti šta znači biti čovjek ovdje kod nas? Nije to samo nositi kruh kući i glumiti sreću. Ako izgubiš povjerenje žene, izgubio si sve. A Lana… ona ti nije život, ona ti je bijeg.”
Njegove riječi su me pogodile jače nego što sam očekivao. Znao sam da ima pravo, ali nisam imao snage prekinuti s Lanom. Svaki put kad bih pokušao, ona bi me pogledala onim svojim očima punim razumijevanja i ja bih popustio.
Jednog dana Marija me dočekala s koferom u ruci. “Ili ćeš biti ovdje sa mnom i Petrom ili idi zauvijek. Ne mogu više živjeti u laži.”
Stajao sam kao ukopan. Pogledao sam Petru kako sjedi na stepenicama i gleda nas širom otvorenih očiju. U tom trenutku shvatio sam koliko sam sebičan bio.
“Oprosti mi…” prošaptao sam.
Marija je plakala, ali nije rekla ništa više. Te noći nisam otišao kod Lane. Sjedio sam u dnevnoj sobi i gledao stare slike s našeg vjenčanja, Petru kao bebu, nas troje na moru u Makarskoj. Sve ono što sam mogao izgubiti zbog trenutka slabosti.
Sljedećih tjedana pokušavao sam popraviti stvari. Prekinuo sam svaki kontakt s Lanom, priznao Mariji istinu – svaku poruku, svaki susret. Bilo je bolno gledati kako joj srce puca pred mojim očima.
“Zašto si to napravio? Zar ti nisam bila dovoljna?” pitala me kroz suze.
Nisam imao odgovor koji bi mogao opravdati moju izdaju. Samo sam šutio i pustio da me boli.
Prošlo je nekoliko mjeseci otkako se sve dogodilo. Povjerenje se vraća polako, kao kap po kap vode u suhu zemlju. Još uvijek ima dana kad Marija šuti ili me pogleda s tugom koju ne mogu izbrisati. Ali trudim se biti bolji muž i otac.
Ponekad se pitam: Jesmo li mi Balkanci previše ponosni da priznamo slabosti? Je li moguće ponovno izgraditi ljubav nakon izdaje ili su neke rane jednostavno preduboke?
Što vi mislite – može li brak preživjeti prevaru ili je to kraj svega?