Moj muž želi poslati mog sina kod svoje majke: Neću mu to dopustiti
“Ne možeš ga samo tako poslati! To je moj sin, Adnane!” viknula sam, glas mi je drhtao, ali nisam popuštala. Stajala sam nasred dnevnog boravka, dok je Adnan sjedio na rubu kauča, pogleda prikovanog za pod. Filip je bio u svojoj sobi, vjerojatno je čuo svaku riječ.
“Nije ti lako, Jasmina. Znam da ti je teško, ali moja mama ima više iskustva s djecom. Tamo bi mu bilo bolje nego ovdje, stalno između nas dvoje i tvojih nervoza,” rekao je tiho, ali odlučno.
Osjetila sam kako mi se srce steže. Nisam mogla vjerovati da moj muž, čovjek kojem sam dala drugu šansu nakon svega što sam prošla s Filipovim ocem, sada pokušava odvojiti mene od mog djeteta. Filip ima deset godina. On nije teret. On je moje dijete, moje sve.
Sjećam se dana kad sam upoznala Adnana. Bilo je proljeće u Zagrebu, miris kestena u zraku, a ja sam bila samohrana majka s djetetom koje je imalo problema s astmom. Adnan je bio šarmantan, pažljiv, uvijek spreman pomoći. Filip ga je odmah zavolio. Ili sam barem tako mislila.
Prvih godinu dana braka bilo je kao u bajci. Adnan je bio strpljiv s Filipom, vodio ga na nogomet, pomagao mu oko zadaće. Ali čim smo se preselili u Sarajevo zbog Adnanovog posla, sve se promijenilo. Njegova majka, gospođa Senada, počela je dolaziti svaki vikend. Donosila je poklone za Adnana i mene, ali Filipu nikad ništa posebno. Uvijek bi ga pogledala ispod oka i pitala: “A šta ti radiš ovdje? Zar nemaš prijatelja?”
Jedne večeri, kad sam mislila da spava, čula sam Filipa kako plače u svojoj sobi. Ušla sam tiho i sjela kraj njega.
“Mama, zašto me teta Senada ne voli?” pitao me kroz suze.
“Voli te ona, samo ne zna to pokazati,” slagala sam mu, iako sam znala istinu. Senada nikad nije prihvatila Filipa kao unuka. Za nju je on bio podsjetnik na moju prošlost.
S vremenom su se Adnanove riječi mijenjale. Počeo je govoriti kako bi Filipu bilo bolje u Zenici, kod njegove majke. “Tamo ima dvorište, svjež zrak, može trčati koliko hoće…” Ali ja sam znala što to znači – udaljiti ga od mene.
Jednog dana došla sam ranije s posla i zatekla Adnana kako razgovara s majkom na telefonu.
“Ne brini, mama. Sve ću srediti. Jasmina će pristati kad vidi da nema izbora. Mali će biti kod tebe do škole najesen…”
Osjetila sam kako mi krv vrije. Ušla sam u kuhinju i pogledala ga ravno u oči.
“Nećeš ga nigdje slati! Ako ti smeta moj sin, onda reci meni u lice!”
Adnan je šutio nekoliko trenutaka pa rekao: “Ne radi se o tome da mi smeta. Samo mislim na njegovo dobro. Ti si stalno nervozna zbog posla, a ja radim do kasno… Kod mame bi imao sve što treba.”
Znala sam da laže. Nije mu stalo do Filipove sreće nego do mira u kući – mira bez mog sina.
Počela sam sumnjati u sve što smo imali. Jesam li pogriješila što sam mu vjerovala? Jesam li bila naivna misleći da će netko tko nije Filipov otac voljeti njega kao svoje dijete?
Moja sestra Ivana dolazila mi je često u goste iz Osijeka. Jednog dana sjela je sa mnom na balkon dok smo pile kavu.
“Jasmina, moraš biti jaka zbog Filipa. Znaš kakve su naše svekrve – uvijek gledaju svoje sinove kao bogove. Ali tvoje dijete je tvoje dijete. Ne daj ga nikome!”
Te riječi su mi dale snagu. Počela sam razgovarati s Filipom više nego prije.
“Mama, hoću li ja morati živjeti kod tete Senade?” pitao me jedne večeri dok smo slagali puzzle.
“Nećeš nigdje ići bez mene,” rekla sam odlučno i zagrlila ga.
Ali pritisak se povećavao. Adnan je postajao hladan prema meni, izbjegavao me po kući, a kad bi pričali o Filipu, uvijek bi završili svađom.
Jedne subote došla je Senada s velikom torbom slatkiša i rekla: “Filipče, hajde da idemo kod mene na vikend!” Pogledala me izazovno, kao da testira moju granicu.
“Ne ide nigdje bez mene,” rekla sam mirno ali čvrsto.
Adnan me kasnije napao: “Zašto moraš uvijek praviti dramu? Mama samo želi pomoći!”
“Ako želi pomoći, neka dođe ovdje pa neka pomaže! Neću dati svoje dijete!”
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam prošla – o razvodu od Filipa oca koji me ostavio zbog druge žene kad je Filip imao samo tri godine; o borbi za posao; o preseljenju u drugi grad zbog Adnanove karijere; o tome kako sam vjerovala da ću napokon imati pravu obitelj.
Ali što znači prava obitelj ako moram birati između muža i djeteta?
Sljedećeg jutra sjela sam za stol s Adnanom dok je pio kavu.
“Ako ti smeta moj sin, reci odmah. Ali znaj – biram njega prije svega. Ako treba otići iz ovog stana i ovog braka, otići ću bez razmišljanja. Neću dati svoje dijete nikome!”
Adnan me gledao dugo bez riječi. Znao je da ne blefiram.
Danas još uvijek živimo zajedno, ali ništa više nije isto. Povjerenje je narušeno. Filip zna da ga volim najviše na svijetu i da ću ga uvijek štititi.
Ponekad se pitam – koliko žena u Bosni i Hrvatskoj prolazi kroz isto? Koliko nas mora birati između djeteta i novog života? Je li moguće ikada pronaći pravu ravnotežu?