Moj bijeg iz Markovog toksičnog zagrljaja
“Jesi li kupila sve što sam ti rekao?” upitao je Marko čim sam ušla u kuhinju, znojna i iscrpljena od nošenja teških vrećica s namirnicama. Njegov glas bio je hladan, bez trunke zahvalnosti ili suosjećanja. Pogledala sam ga, pokušavajući pronaći trag ljubavi koju sam nekad osjećala prema njemu, ali sve što sam vidjela bio je čovjek koji je postao teret u mom životu.
“Da, sve je tu,” odgovorila sam tiho, pokušavajući sakriti umor u svom glasu. Marko je sjedio na kauču, noge podignute na stolić, gledajući televiziju kao da je to najvažnija stvar na svijetu. Njegova lijenost bila je nepodnošljiva, a ja sam se osjećala kao da nosim sav teret naše veze na svojim leđima.
Godinama sam se nadala da će se promijeniti, da će preuzeti odgovornost i postati partner kakvog zaslužujem. Ali svaki put kad bih mu to spomenula, on bi samo odmahnuo rukom i rekao da pretjerujem. “Zar ne vidiš koliko radim?” govorio bi, iako je većinu dana provodio igrajući videoigre ili gledajući televiziju.
Jedne večeri, dok sam sjedila sama u kuhinji, razmišljajući o svom životu, shvatila sam da više ne mogu tako. Moja ljubav prema Marku pretvorila se u ogorčenost, a svaki dan proveden s njim bio je još jedan dan izgubljen u beskrajnom krugu razočaranja. Znala sam da moram nešto promijeniti.
“Moramo razgovarati,” rekla sam mu jedne večeri kad je konačno skrenuo pogled s ekrana. “Ovo više ne funkcionira.”
Marko me pogledao s nevjericom. “Što ne funkcionira? Sve je u redu,” rekao je, kao da su moji osjećaji nevažni.
“Nije u redu,” odgovorila sam odlučno. “Umorna sam od toga da sve radim sama. Umorna sam od toga da te gledam kako sjediš dok ja nosim sav teret.”
“Pretjeruješ,” rekao je, ali ovaj put nisam bila spremna popustiti.
“Ne pretjerujem,” rekla sam čvrsto. “Odlazim.”
Te riječi visile su u zraku između nas, teške i neizbježne. Marko je izgledao šokirano, kao da nije vjerovao da bih ikad mogla otići. Ali ja sam znala da je to jedini način da spasim sebe.
Te noći spakirala sam svoje stvari dok je Marko sjedio u tišini, nesposoban da shvati što se događa. Svaki komad odjeće koji sam stavila u kofer bio je još jedan korak prema slobodi, prema životu koji sam zaslužila.
Kad sam konačno zatvorila vrata za sobom, osjetila sam mješavinu straha i olakšanja. Nisam znala što me čeka, ali znala sam da više ne mogu živjeti u sjeni Markove lijenosti i neodgovornosti.
Dok sam hodala ulicom, osjećala sam se kao da prvi put dišem punim plućima. Svaki korak bio je oslobađajući, svaki udah svjež i nov.
Pitala sam se kako će moj život izgledati bez njega. Hoću li pronaći sreću koju tražim? Hoću li moći izgraditi novi život izvan njegovog toksičnog zagrljaja? Ali jedno sam znala sigurno: više nikad neću dopustiti da me netko sputava ili uzima zdravo za gotovo.
I dok razmišljam o svemu što me čeka, pitam se: koliko nas još živi u sjeni tuđih očekivanja i strahova? Koliko nas još treba hrabrosti da napravi prvi korak prema slobodi?