“Mislila sam da ću ostaviti Dinu nakon njegove prevare”: Ali moji roditelji su me zaustavili
“Ne mogu vjerovati da si to napravio, Dino!” vrištala sam dok su mi ruke drhtale iznad kuhinjskog stola. Njegove oči, inače tople i nasmijane, sada su bile pune srama i straha. “Ivana, molim te… nije onako kako misliš.”
Ali bilo je. Sve sam vidjela. Poruke na njegovom mobitelu, slike, pa čak i onaj jedan račun iz kafića u kojem nikada nismo bili zajedno. Srce mi je pucalo na tisuću komadića, a u glavi mi je odzvanjalo samo jedno pitanje: Kako si mogao?
Dino i ja smo se upoznali na brucošijadi u Zagrebu. Imala sam osamnaest, bila sam sramežljiva cura iz malog mjesta kod Osijeka, a on je bio onaj tip kojeg svi znaju – uvijek okružen prijateljima, uvijek spreman na šalu. Nisam imala pojma da će baš mene izabrati. Godinama smo gradili naš svijet: studentski stan u Savskoj, zajedničke večere uz grah iz konzerve, prve ljetne sezone na Jadranu gdje smo radili kao konobari da skupimo za more.
Kad me zaprosio na Jarunu, pred cijelim društvom, mislila sam da je to početak bajke. Vjenčanje u crkvi sv. Marka, slavlje do jutra, roditelji ponosni, baka plače od sreće. Svi su govorili: “Ivana, ti si prava sretnica!”
Ali nitko nije vidio što se događa kad se svjetla pogase. Dino je radio sve više, često ostajao do kasno. Ja sam završila fakultet i zaposlila se kao učiteljica u osnovnoj školi. Počeli smo štedjeti za stan, ali sve češće sam večerala sama. Kad sam ga pitala gdje je bio, uvijek bi imao spreman odgovor: “Sastanak s klijentom”, “Kasni projekt”, “Morao sam pomoći Anti oko auta.”
A onda sam pronašla poruke. Prvo sam mislila da umišljam – možda su to samo kolegice s posla? Ali nije bilo tako. Njeno ime bilo je Jasmina. Poruke su bile pune nježnosti, planova za vikend, čak i zajedničkih šala koje nikad nisam čula.
Te noći nisam spavala. Samo sam gledala u strop i razmišljala: Jesam li ja kriva? Jesam li mu dosadila? Sljedeće jutro nazvala sam mamu.
“Ne možeš ga samo tako ostaviti,” rekla je tiho dok je miješala kavu u našoj staroj kuhinji u Donjem Miholjcu. “Brak je svetinja, Ivana. Svi imaju probleme.” Tata je šutio, ali njegov pogled govorio je sve: razočaranje, strah od sramote pred susjedima.
Moja mlađa sestra Petra bila je jedina koja me podržala. “Ivana, nije tvoja dužnost trpjeti tuđe gluposti! Ako te ne poštuje, idi!”
Ali kako otići kad cijela obitelj očekuje da oprostim? Kad baka svaki put kad dođem pita: “A kad će unuci?” Kad kolegice u zbornici šapuću o ‘onoj što joj muž luta’?
Dino se trudio popraviti stvari. Kupovao mi je cvijeće, vodio me na večere, obećavao da će sve biti drugačije. Ali povjerenje je bilo slomljeno. Svaki put kad bi zazvonio njegov mobitel, srce bi mi preskočilo.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom i jeli juhu iz vrećice jer nitko nije imao snage kuhati, Dino je tiho rekao: “Znam da sam pogriješio. Ali molim te, ne odustaj od nas.”
Pogledala sam ga i shvatila da više ne znam tko smo mi. Jesmo li još uvijek oni klinci s Jaruna ili samo dvoje stranaca koje veže navika?
Roditelji su me zvali svaki dan. “Ivana, ne možeš biti sama,” govorila je mama. “Što će ljudi reći?” Tata je dodao: “Svi griješe. Bit će ti žao jednog dana.”
Ali ja sam bila ona koja svaku noć plače u jastuk. Ona koja se boji budućnosti više nego samoće.
Jednog popodneva otišla sam kod Petre. Sjela sam na njen stari kauč i pustila suze da teku.
“Znaš,” rekla je tiho, “možda nije stvar u Dini. Možda je stvar u tome što si cijeli život radila ono što drugi očekuju od tebe.”
Te riječi su me pogodile jače nego sve što mi je Dino ikad rekao.
Dani su prolazili, a ja sam se osjećala kao da stojim na raskrižju bez znakova. S jedne strane obitelj i tradicija; s druge strane moj mir i dostojanstvo.
Jedne večeri skupila sam hrabrost i sjela s roditeljima.
“Mama, tata… možda ću vas razočarati, ali ovo je moj život. Ne mogu više živjeti po tuđim pravilima.”
Mama je plakala, tata je šutio. Ali prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se slobodno.
Dino i ja smo otišli na bračno savjetovanje. Nije bilo lako – povjerenje se ne vraća preko noći. Ali barem sada znam da imam pravo birati svoj put.
Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što nisam odmah otišla? Je li vrijedilo boriti se za nešto što možda više ne postoji? Ili sam napokon naučila slušati sebe?
Što biste vi napravili na mom mjestu? Koliko daleko treba ići zbog obitelji i tradicije – a gdje počinje pravo na vlastitu sreću?