Mirjana se budi: Povratak sebi nakon 30 godina braka
“Zašto si opet zaboravio kupiti kruh, Mirjane?” – glas Stjepana, mog muža, odjekuje kroz stan dok ja zurim u praznu platnenu vrećicu. U tom trenutku, dok stojim u kuhinji našeg stana na Trešnjevci, osjećam kako mi se srce steže. Nije stvar u kruhu. Nije stvar ni u Stjepanu. Stvar je u meni – u onome što sam izgubila.
Prije trideset godina bila sam Mirjana Kovačević, djevojka iz Travnika koja je sanjala o izložbama u Zagrebu i Parizu. Boje su mi bile utočište, platno moj dnevnik. Onda sam upoznala Stjepana na studentskoj zabavi kod prijatelja Ivana. Bio je šarmantan, smiješan, pun planova. Zaljubila sam se kao nikad prije. Ubrzo smo se vjenčali, preselili u Zagreb i dobili dvoje djece – Anu i Ivana.
Godine su prolazile u vrtlogu pelena, roditeljskih sastanaka, kredita i stalne borbe za egzistenciju. Slikanje je postalo luksuz za koji nisam imala vremena ni snage. “Bit će vremena kad djeca odrastu,” govorila sam sebi dok sam navečer umorna prala suđe.
Ali sada, kad su Ana i Ivan otišli na fakultet – ona u Split, on u Sarajevo – stan je postao tih. Previše tih. Stjepan i ja sjedimo za stolom, gledamo televiziju i šutimo. Ponekad mi se čini da smo dvoje stranaca koji dijele isti prostor, ali ne i život.
Jedne večeri, dok sam slagala stare kutije na tavanu, naišla sam na svoj stari set kistova i boja. Ruke su mi zadrhtale dok sam ih vadila iz prašnjave kutije. Sjećanja su navirala – miris terpentina, osjećaj slobode kad povučem prvi potez po platnu. Suze su mi navrle na oči.
“Što to radiš gore?” viknuo je Stjepan s dna stepenica.
“Ništa posebno,” odgovorila sam tiho, brišući suze rukavom.
Te noći nisam mogla spavati. U glavi mi je odzvanjalo pitanje: Tko sam ja sada kad više nisam samo majka?
Sljedećih dana počela sam krišom slikati u maloj sobi koju smo nekad zvali Anina soba. Prvo nespretno, nesigurno – ruka mi je drhtala kao da prvi put držim kist. Ali s vremenom boje su opet počele teći. Slikala sam sve ono što me boljelo: prazne stolice za stolom, prozore kroz koje gledam kišu, vlastito lice u ogledalu – umorno, ali živo.
Jednog popodneva Stjepan je nenadano ušao u sobu dok sam slikala.
“Što radiš?” pitao je zbunjeno.
“Slikam,” odgovorila sam mirno.
Gledao me nekoliko trenutaka bez riječi. Očekivala sam kritiku ili podsmijeh, ali samo je sjeo na krevet i tiho rekao: “Nisam znao da ti to toliko znači.”
“Ni ja nisam znala… dok nisam opet počela,” priznala sam.
Taj razgovor bio je prekretnica. Počeli smo više razgovarati – o meni, o njemu, o svemu što smo potisnuli godinama. Priznao mi je da se i on osjeća izgubljeno otkad su djeca otišla. Da mu nedostaje smisao, svrha.
Jedne subote predložio mi je da zajedno odemo na izlet do Samobora. “Možda ti tamo dođe inspiracija za neku novu sliku,” nasmijao se nesigurno. Pristala sam. Šetali smo starim ulicama, jeli kremšnite i smijali se kao nekad davno.
Počela sam objavljivati svoje slike na Facebooku pod pseudonimom “Mira T.” Nisam očekivala ništa posebno, ali ubrzo su mi se javile stare prijateljice iz Travnika i Zagreba: “Mirjana, jesi li to ti? Kakve divne slike!” Pozvali su me da sudjelujem na maloj izložbi u lokalnom kulturnom centru.
Stjepan je došao sa mnom na otvorenje izložbe. Držao me za ruku dok su ljudi gledali moje slike i pitali me o inspiraciji. Osjećala sam se kao da ponovno dišem punim plućima.
Ali nije sve bilo lako. Ana mi je jednom prilikom rekla preko telefona: “Mama, zar ti nije dosta što si nas odgojila? Sad još moraš biti umjetnica?” Osjetila sam gorčinu u njenom glasu – možda ljubomoru ili strah da gubi majku kakvu poznaje.
“Ana, uvijek ću biti tvoja mama,” rekla sam joj nježno. “Ali moram biti i nešto više od toga – zbog sebe.”
Ivan je bio drugačiji: “Bravo mama! Vrijeme je da misliš malo na sebe.”
S vremenom su se svi navikli na novu Mirjanu – ženu koja ima svoje snove i ne boji ih se slijediti čak ni nakon pedesete.
Danas sjedim pred platnom i gledam kako sunce zalazi nad Zagrebom. Stjepan sjedi pored mene s knjigom u ruci. Nema više onog zida šutnje među nama; naučili smo ponovno razgovarati, smijati se i sanjati zajedno.
Ponekad se pitam: Koliko nas žena zaboravi tko smo bile prije nego što smo postale majke i supruge? I koliko nas ima hrabrosti ponovno pronaći sebe kad djeca odu? Možda nije kasno ni za jednu od nas.