Majka Zna Najbolje: Kako je Svekrva Preuzela Moj Život
“Dario, nisi ti ništa krivo napravio, ali mama misli da bi ipak trebali ostaviti krevet na tom zidu. Kaže da tako bolje cirkulira energija u stanu.” Ana mi to govori tiho, kao da se boji da će nas Vesna čuti i kroz zatvorene prozore. Pogledam je, a u meni se miješaju bijes i nemoć. Opet Vesna. Opet njezina riječ zadnja.
Sjećam se dana kad sam prvi put došao kod Ane na ručak. Vesna je bila nasmijana, topla, puna komplimenata. “Dario, ti si baš fin dečko! Ana ima sreće s tobom.” Nisam ni slutio da će ta žena uskoro postati stalni gost u našem životu, gost koji ne zna otići kući.
Kad smo se vjenčali, mislio sam da ćemo Ana i ja graditi svoj svijet. Prvi stan, prvi zajednički namještaj, planiranje djece… Ali svaki put kad bismo nešto odlučili, Ana bi rekla: “Samo da pitam mamu što misli.” Prvo sam mislio da je to normalno, pa svi mi volimo čuti savjet roditelja. Ali kod Ane to nije bio savjet – to je bila naredba.
“Dario, mama kaže da nije dobro jesti toliko mesa, trebali bismo više povrća kuhati.” “Mama misli da bi bilo bolje da uzmemo kredit u kunama, ne u eurima.” “Mama kaže da bi bilo dobro da preselimo bliže njoj kad dobijemo dijete, da nam može pomoći.” Svaka odluka – od boje zavjesa do izbora imena za našu kćer – prolazila je kroz Vesnin filter.
Jedne večeri, dok smo gledali televiziju, Ana je primila poruku. Osmijeh joj je nestao s lica. “Mama pita jesmo li kupili onu lampu što je preporučila. Kaže da će doći sutra pogledati kako izgleda u dnevnom boravku.” Osjetio sam kako mi srce lupa u grlu. “Ana, zar ne vidiš da nam se miješa u sve? Zar ne možemo ništa sami odlučiti?”
Pogledala me zbunjeno, gotovo uvrijeđeno. “Ali ona samo želi pomoći… Znaš kakva je mama. Uvijek je sve radila za mene. Ne mogu joj reći da se ne miješa.”
“A što je s nama? Zar mi nismo sad tvoja obitelj?”
Tišina. Samo zvuk televizora i njezin pogled u pod.
Nisam znao što više napraviti. Pokušao sam razgovarati s Vesnom. Jednom sam joj rekao: “Vesna, hvala vam na savjetima, ali Ana i ja bismo voljeli neke stvari sami odlučiti.” Pogledala me kao da sam dijete koje ne zna što radi. “Dario, ja samo želim najbolje za vas. Ana je još mlada, nema iskustva. Ti si dobar dečko, ali vjeruj mi – život te nauči što valja. Slušajte mene i bit će vam dobro.”
Nakon tog razgovora Ana je bila hladna prema meni danima. “Zašto si bio grub prema mami? Ona samo želi najbolje za nas!”
Počeo sam izbjegavati zajedničke ručkove kod Vesne. Svaki put kad bih došao, osjećao sam se kao gost u vlastitom životu. Vesna bi pričala o tome kako ona sve zna najbolje – od odgoja djece do toga kako treba prati prozore ili slagati rublje. Ana bi kimala glavom i smješkala se.
Kad nam se rodila kćerka Lucija, stvari su postale još gore. Vesna je dolazila svaki dan pod izlikom da pomaže Ani. U stvarnosti, sve je radila sama – hranila Luciju, presvlačila je, uspavljivala… Ana bi sjedila pored nje i gledala kako njezina majka preuzima ulogu bake i majke istovremeno.
Jedne noći nisam mogao više izdržati. “Ana, ovo nije normalno! Naša kćer ne zna ni tko su joj roditelji! Vesna nam vodi život!”
Ana je zaplakala. “Ne mogu joj reći da ode… Bojim se da će se naljutiti ili razboljeti… Ona nema nikog osim mene!”
Tada sam shvatio – Ana nije znala postaviti granice jer ih nikad nije imala. Cijeli život bila je mamina djevojčica, a ja sam bio samo dodatak toj simbiozi.
Počeo sam se povlačiti u sebe. Na poslu sam ostajao duže, izbjegavao sam dolaziti kući dok Vesna ne ode. Prijatelji su me pitali što mi je, a ja bih samo odmahnuo rukom.
Jednog dana došao sam kući ranije i zatekao Vesnu kako viče na Anu jer nije dobro skuhala juhu za Luciju. Ana je šutjela i brisala suze s obraza.
“Dosta!” viknuo sam. “Ovo više ne može ovako! Ovo nije vaš dom! Ovo je naš dom!”
Vesna me pogledala s prijezirom. “Ti si kriv što mi je kćer nesretna! Ti si je okrenuo protiv mene!”
Ana je stajala između nas kao dijete razvedenih roditelja.
Te večeri spakirala je Lucijine stvari i otišla s njom kod Vesne.
Proveli smo tjedan dana odvojeni. Pisao sam joj poruke, zvao je – ništa. Onda mi je stigla poruka: “Ne znam mogu li živjeti bez mame… ali ni bez tebe…”
Sjeo sam na klupu ispred zgrade i gledao u prazno.
Jesam li pogriješio što sam tražio svoje mjesto u vlastitoj obitelji? Ili sam trebao šutjeti i pustiti da Vesna vodi naš život?
Možda vi znate odgovor – gdje prestaje pomoć roditelja, a počinje njihova kontrola? Koliko daleko treba pustiti roditelje u svoj brak?