Kako sam naučila reći ‘ne’ – Kad ti obitelj sruši snove o životu na moru
“Ivana, možeš li skuhati još jednu kavu? Teta Ljiljana dolazi s mužem!” Dario je viknuo iz dnevnog boravka dok sam pokušavala pronaći trenutak mira na balkonu, gledajući more koje je sada izgledalo tako daleko, iako mi je bilo pred nosom. U tom trenutku, umjesto da osjetim sreću zbog pogleda na plavetnilo, osjetila sam težinu u prsima.
Nisam odgovorila odmah. Samo sam duboko udahnula i pokušala ne zaplakati. Prije godinu dana, kad smo Dario i ja odlučili napustiti Zagreb i preseliti se u Split, vjerovala sam da će to biti novi početak. Maštala sam o jutarnjim kavama na rivi, o mirisu borova, o tišini koju prekida samo cvrčak. Umjesto toga, naš stan je postao hotel za rodbinu iz Bosne i Hrvatske. Svaki tjedan netko novi – sestrična Mirela s djecom, stric Ante koji “samo prolazi”, Dario’s brat Ivan koji je “na putu za Hvar”. Svi su imali ključ, svi su imali pravo na naš mir.
“Ivana, čuješ li me?” Dario je opet povisio glas. “Ljiljana dolazi za pola sata!”
“Čujem te!” odgovorila sam kroz zube i ustala. U kuhinji sam zatekla Mirelu kako prevrće po frižideru.
“Ej, Ivana, imaš li još onih kolača od smokava? Djeca su ih pojela sinoć, pa ako možeš napraviti još?”
“Mirela, radim već treći dan za redom kolače… Možda bi mogla ti danas?” pokušala sam oprezno.
Pogledala me kao da sam joj rekla nešto strašno. “Ma znaš da ja ne znam kao ti… A djeca baš vole tvoje!”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. Nisam znala kako reći ne. Oduvijek sam bila ona koja popušta, koja šuti i radi, da svi budu zadovoljni. Tako su me učili – obitelj je svetinja, gost je uvijek na prvom mjestu.
Ali gdje sam tu ja?
Navečer, kad su svi otišli na šetnju po Rivi, sjela sam kraj Darija na kauč.
“Dario, moramo razgovarati.”
Pogledao me umorno. “Znam što ćeš reći. Ali znaš kakva je moja mama – ona misli da smo ovdje svi zajedno, da je normalno da se pomažemo. I tvoji dolaze stalno.”
“Ali ovo nije više naš dom. Ja nemam mira ni minute. Ne mogu raditi svoj posao od kuće, ne mogu se opustiti. Osjećam se kao sluškinja u vlastitom stanu!”
Dario je šutio. Znao je da imam pravo, ali nije znao kako reći ne svojoj obitelji.
Te noći nisam mogla spavati. Slušala sam valove kroz otvoren prozor i pitala se gdje je nestala ona Ivana koja se veselila svakom novom danu. Sjetila sam se svoje pokojne bake iz Mostara koja mi je uvijek govorila: “Dijete moje, ne možeš svima ugoditi – izgubit ćeš sebe.” Nikad joj nisam vjerovala dok nisam došla do ruba.
Sljedećeg jutra odlučila sam pokušati nešto novo – reći ne.
Kad je teta Ljiljana stigla s mužem i počela raspakiravati stvari po našem stolu, nasmiješila sam se i rekla: “Dragi moji, ovaj vikend nismo u mogućnosti primiti goste. Imamo svoje planove i trebamo malo mira.”
Ljiljana me pogledala kao da sam joj zabola nož u leđa. “Ivana, pa mi smo obitelj! Kako možeš tako?”
Osjetila sam kako mi srce lupa, ali nisam popustila. “Znam da ste obitelj i volim vas, ali i Dario i ja trebamo svoj prostor. Možete ostati danas na ručku, ali navečer bismo voljeli biti sami.”
Dario me gledao iznenađeno, ali nije rekao ništa.
Nakon ručka Ljiljana i muž su otišli ranije nego inače. Mirela je bila hladna cijeli dan. Dario mi je navečer rekao: “Možda si bila malo gruba…”
“Možda jesam, ali više ne mogu ovako. Ako ti želiš živjeti u hotelu za rodbinu, reci mi odmah pa ću ja pronaći svoj mir negdje drugdje,” rekla sam odlučno.
Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam olakšanje. Iako me boljelo što su neki članovi obitelji povrijeđeni ili ljuti, znala sam da moram postaviti granice ako želim sačuvati sebe.
Sljedećih tjedana bilo je teško. Neki su prestali dolaziti ili su dolazili rjeđe; drugi su ogovarali iza leđa. Mama mi je zamjerila što “više nisam ona stara Ivana”. Ali ja više nisam željela biti ta stara Ivana.
Jednog popodneva sjela sam sama na rivu s kavom u ruci i gledala more koje mi je napokon opet bilo blizu. Osjetila sam mir kakav nisam dugo osjetila.
Dario mi se pridružio kasnije i tiho rekao: “Možda si imala pravo… Možda smo stvarno trebali ranije reći dosta.”
Nasmiješila sam se kroz suze.
Danas znam – nije lako reći ‘ne’, pogotovo onima koje voliš. Ali ako ne čuvaš sebe, nitko drugi to neće učiniti umjesto tebe.
Ponekad se pitam: Zašto nas Balkanci toliko muči osjećaj krivnje kad postavimo granice? Zar nije vrijeme da naučimo voljeti sebe barem onoliko koliko volimo druge?