Kada je svekrva kritizirala izgled mog muža, predložila sam joj da se sama pozabavi time
“Zašto uvijek nosi te stare traperice?” upitala je moja svekrva Marija, dok je s prezirom gledala mog muža Ivana. “Kakva žena dopušta svom mužu da izlazi van tako obučen?” To je bila njezina dobrodošlica kad smo stigli u njezin dom. Ivan je samo slegnuo ramenima, naviknut na njezine komentare, ali ja sam osjetila kako mi krv vrije.
“Marija,” rekla sam smireno, ali odlučno, “ako ti toliko smeta kako se Ivan oblači, možda bi ti trebala preuzeti odgovornost za njegov izgled.” Nisam očekivala da će moj prijedlog izazvati takvu reakciju. Marija je podigla obrve, iznenađena mojom izravnošću.
“Pa dobro,” rekla je nakon trenutka šutnje, “ako misliš da mogu bolje, rado ću to učiniti.” Nisam znala da će moj prijedlog biti prihvaćen s takvom lakoćom.
Sljedećih nekoliko tjedana Marija je preuzela ulogu stilistice za Ivana. Svaki put kad bismo posjetili njezin dom, dočekala bi nas s novim odjevnim kombinacijama koje je odabrala za njega. Ivan je bio strpljiv, ali vidjela sam da mu nije bilo ugodno. Njegov stil bio je izraz njegove osobnosti, a sada je morao nositi odjeću koja nije bila njegova.
Jednog dana, dok smo sjedili na kavi u našem malom stanu u Zagrebu, Ivan je uzdahnuo i rekao: “Ne mogu više ovo izdržati. Osjećam se kao lutka na koncu.” Njegove riječi su me pogodile. Nisam željela da se osjeća nesretno zbog mog prijedloga.
“Žao mi je, Ivane,” rekla sam tiho. “Nisam mislila da će ovo otići tako daleko. Samo sam htjela da Marija prestane s kritikama.”
“Znam,” odgovorio je blago. “Ali moramo nešto poduzeti. Ovo nije način na koji želim živjeti.”
Odlučili smo razgovarati s Marijom i objasniti joj kako se Ivan osjeća. Kad smo stigli kod nje, atmosfera je bila napeta. Marija nas je dočekala s osmijehom i novim odijelom za Ivana.
“Mama,” započeo je Ivan s blagim tonom, “cijenim što želiš pomoći, ali ovo nije ono što želim.” Marija ga je gledala zbunjeno.
“Ali mislila sam da ti pomažem,” rekla je iskreno.
“Znam da si imala dobre namjere,” nastavio je Ivan, “ali moj stil je dio mene. Želim biti svoj.”
Marija je šutjela nekoliko trenutaka, a zatim uzdahnula. “Nisam shvatila koliko ti to znači,” priznala je. “Samo sam htjela da izgledaš najbolje moguće.”
“Izgledam najbolje kad sam svoj,” rekao je Ivan s osmijehom.
Nakon tog razgovora, stvari su se počele mijenjati. Marija je prestala s kritikama i počela prihvaćati Ivana onakvog kakav jest. Naša obitelj postala je bliža nego ikad prije.
Ponekad se pitam jesam li trebala drugačije postupiti od početka. Možda bih trebala biti strpljivija ili pronaći bolji način da se nosim s Marijinim kritikama. Ali možda je upravo ova situacija bila potrebna da bismo svi naučili važnu lekciju o prihvaćanju i ljubavi.
Je li moguće da ponekad moramo proći kroz nesuglasice kako bismo pronašli pravu harmoniju? Što vi mislite?