Kad ti dom postane stran: Ispovijest žene kojoj je muž doveo ljubavnicu dok je bila u bolnici
“Ne mogu vjerovati da si to napravio, Dario!” vrištala sam kroz suze, držeći se za rub kuhinjskog stola kao da će mi on dati snagu koju sam izgubila. U zraku je još uvijek lebdio miris parfema koji nije bio moj. Taj slatkasti, jeftini miris koji sam prvi put osjetila kad sam se vratila iz bolnice, iscrpljena i slaba nakon operacije žuči. Nisam ni stigla skinuti jaknu, a već sam znala da nešto nije u redu.
Dario je stajao nasuprot mene, pogleda prikovanog za pod, šutke. “Ivana, pusti me da objasnim…” promucao je, ali nisam ga htjela slušati. U glavi mi je odzvanjalo ono što mi je susjeda Marija šapnula na stubištu: “Ivana, dok si ti bila u bolnici, neka crnokosa cura mu je dolazila svaku noć. Nisam ti htjela ništa reći dok ne ozdraviš…”
Sjećam se kako mi se srce steglo, kao da ga je netko zgnječio šakom. Nisam mogla disati. Sve one godine zajedničkog života, borbe za kredit, za posao, za dijete koje nikako nismo mogli dobiti… Sve je nestalo u jednom trenu.
“Zašto? Zar ti nisam bila dovoljna? Zar ti nije bilo dosta što sam ležala sama u bolnici, bez tebe?” glas mi je bio promukao od suza. Dario je slegnuo ramenima i samo rekao: “Nisam to planirao. Sve se nekako dogodilo…”
U tom trenutku zazvonio mi je mobitel. Mama. “Ivana, nemoj praviti scenu. Muškarci su takvi. Bitno je da si ti sad dobro. Vrati se kući i oprosti mu, zbog mira u kući.” Njezine riječi su me pogodile jače nego Darijeva izdaja. Očekivala sam zagrljaj, razumijevanje, podršku – a dobila sam hladnu racionalnost i podsjetnik na ono što žene u našoj obitelji stoljećima trpe.
Sjedila sam na rubu kreveta i gledala kroz prozor na kišni Zagreb. Ulica ispod bila je mokra i prazna, kao i moj život u tom trenutku. Sjetila sam se svih onih večeri kad sam čekala Darija da dođe s posla, kad sam mu kuhala omiljenu sarmu i kad smo zajedno sanjali o vikendici na Plitvicama. Sada su ti snovi bili razbijeni kao tanjur koji sam iz bijesa bacila o pod.
Nisam imala kome otići. Sestra Ana živi u Mostaru s mužem i troje djece, a prijateljice su sve zauzete svojim problemima. Osjećala sam se kao da sam sama protiv cijelog svijeta.
Sljedećih dana Dario se trudio biti pažljiviji nego ikad prije. Kupovao mi cvijeće, kuhao kavu, čak čistio stan – ali svaki njegov pokret bio mi je odbojan. Nisam mogla zaboraviti slike iz svoje mašte: njega i nje u našem krevetu, smijeh koji nije bio moj, dodiri koji nisu pripadali meni.
Jedne večeri, dok sam sjedila za stolom i gledala stare slike s našeg vjenčanja, Dario je došao i sjeo nasuprot mene.
“Ivana, molim te… Znam da sam pogriješio. Ne znam što mi je bilo. Bojao sam se da ću te izgubiti…”
“Izgubio si me onog trenutka kad si nju doveo ovdje,” odgovorila sam tiho.
“Ali ja te volim!”
“Ne znaš ti što znači voljeti,” rekla sam kroz zube.
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi se miješale slike iz djetinjstva – mama koja šuti dok tata viče, baka koja pere suđe i guta suze – i shvatila sam da ne želim biti još jedna žena koja trpi radi tuđeg mira.
Sljedećeg jutra spakirala sam nekoliko stvari u torbu i otišla kod prijateljice Lejle na Trešnjevku. Lejla me zagrlila bez riječi i pustila me da plačem satima.
“Ivana, nisi ti kriva što si bolesna. Nisi ti kriva što si vjerovala čovjeku koji te nije znao cijeniti,” rekla mi je dok smo pile čaj od kamilice.
Tih dana kod Lejle počela sam ponovno disati. Počela sam razmišljati o sebi, o tome što želim i što zaslužujem. Mama mi je slala poruke: “Vrati se kući, Ivana. Ljudi će pričati.” Nisam joj odgovarala.
Jednog dana srela sam Mariju iz susjedstva na tržnici Dolac.
“Drži se, Ivana. Znam kako ti je. Moj Stjepan je isto imao ljubavnicu godinama… Ali ja nisam imala hrabrosti otići. Ti jesi – svaka čast!”
Te riječi su mi dale snagu koju nisam znala da imam.
Dario me zvao svaki dan, slao poruke, molio da se vratim. Oprostila bih mu možda da nije bilo te izdaje dok sam bila najranjivija – dok sam ležala sama u bolničkoj sobi, okružena tuđim mukama i strahovima.
Jedne večeri sjela sam sama na klupu na Zrinjevcu i gledala zalazak sunca iza katedrale. Osjetila sam mir kakav dugo nisam osjećala.
Možda ću jednog dana oprostiti Dariju zbog sebe, ali nikada neću zaboraviti kako me ostavio kad mi je najviše trebao.
Ponekad se pitam: Koliko žena oko nas šuti zbog mira u kući? Koliko nas još treba proći kroz isto da bismo shvatile koliko vrijedimo?