Kad svekrva postane središte mog svijeta: između dužnosti i slobode u mojoj bosansko-hrvatskoj obitelji

“Ivana, gdje si opet ostavila ključeve od podruma?” Marino piskutavo dozivanje parao je tišinu subotnjeg jutra. Stajala sam u kuhinji, ruke mi drhtale iznad šalice kave koju nisam stigla popiti. Damir je sjedio za stolom, listao novine, kao da ne čuje ni mene ni svoju majku. “Evo, Mara, odmah ću ih donijeti,” odgovorila sam, pokušavajući sakriti umor u glasu.

Nikad nisam mislila da će moj život izgledati ovako. Kad smo Damir i ja kupili ovaj mali stan u Novom Zagrebu, sanjala sam o mirnim večerima i vikendima samo za nas dvoje i našu kćer Luciju. Ali onda je Mara, nakon što je ostala udovica, doživjela moždani udar. Damir nije ni trepnuo kad je predložio da se preseli kod nas. “To je naša dužnost, Ivana. Ona je moja majka,” rekao je te večeri, dok sam ja šutjela, gutajući knedlu.

Prvih mjeseci trudila sam se biti najbolja snaha. Mara je bila slaba, ali oštra na jeziku. Svaki moj pokušaj da joj ugodim završavao je kritikom. “Juha ti je preslana. Lucija previše bulji u taj mobitel. Damir ne nosi potkošulju, prehladit će se.” Sve sam to gutala, uvjeravajući sebe da radim pravu stvar. Ali kako su prolazili mjeseci, osjećala sam kako nestajem.

Jednog dana, dok sam vješala rublje na balkonu, čula sam Maru kako govori Damiru: “Ivana ti nije kao što je bila tvoja pokojna teta Zora. Ona bi znala kako se brine za muža i dijete.” Damir nije odgovorio ništa. Samo je promrmljao nešto nerazgovijetno i otišao u sobu. Tada sam prvi put osjetila bijes prema njemu. Zašto me nikad ne brani? Zašto uvijek šuti?

Lucija je sve više vremena provodila kod prijateljica ili u svojoj sobi. Jedne večeri došla mi je uplakana: “Mama, zašto baka stalno viče na tebe? Zašto tata ništa ne kaže?” Nisam znala što da joj odgovorim. Samo sam je zagrlila i obećala sebi da ću biti jača zbog nje.

S vremenom su se sitnice pretvorile u velike stvari. Mara je odlučivala što ćemo kuhati, kad ćemo ručati, tko će gdje sjediti za stolom. Moji planovi s prijateljicama uvijek su propadali jer bi baš tada Mara imala “napad” ili bi joj nešto trebalo iz apoteke. Damir bi samo slegnuo ramenima: “Znaš kakva je ona…”

Jednog dana, nakon što sam cijelu noć provela uz Marin krevet jer ju je boljela glava, probudila sam se iscrpljena i bezvoljna. Pogledala sam se u ogledalo i jedva prepoznala ženu koju sam vidjela. Sjetila sam se svojih snova – htjela sam završiti tečaj slikanja, otići na vikend u Sarajevo sa sestrom, pročitati knjigu do kraja bez prekida. Sve je to nestalo pod težinom svakodnevnih obaveza.

Na poslu su primijetili da sam nervozna i odsutna. Kolegica Sanja me jednom povukla sa strane: “Ivana, moraš misliti i na sebe. Znam da ti nije lako, ali izgubit ćeš se ako ovako nastaviš.” Nisam joj znala objasniti da osjećam krivnju svaki put kad pomislim na sebe.

Jedne večeri, dok smo Damir i ja sjedili u dnevnoj sobi, skupila sam hrabrost: “Damire, ne mogu više ovako. Osjećam se kao sluškinja u vlastitoj kući. Treba mi malo prostora za sebe.” Pogledao me iznenađeno: “Pa što želiš da radim? Da izbacimo moju majku na ulicu?” Suze su mi navrle na oči: “Ne tražim to… Samo želim da me podržiš. Da barem ponekad kažeš mami da nije u redu kako se ponaša prema meni.”

Nastupila je tišina. Znao je da govorim istinu, ali nije imao snage suprotstaviti se Mari. Sljedećih dana atmosfera u kući bila je još napetija. Mara je primijetila promjenu i postala još zahtjevnija. Lucija mi je šaptom rekla: “Mama, volim te najviše na svijetu…” To mi je dalo snagu da izdržim još jedan dan.

Jednog popodneva došla mi je sestra Ana u posjetu. Sjela je za kuhinjski stol i gledala me ravno u oči: “Ivana, moraš odlučiti – ili ćeš nastaviti ovako i polako nestajati ili ćeš postaviti granice. Nisi ti jedina koja ovo proživljava. Znaš koliko žena kod nas pati u tišini zbog svekrvi i muževa koji šute?”

Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svim ženama koje poznajem – o Jeleni iz Mostara koja se razboljela od stresa zbog muževe majke; o Sanji iz Splita koja nikad nije otišla na more jer njezina svekrva ne voli sunce; o vlastitoj mami koja mi nikad nije rekla koliko joj je teško bilo s tatinom mamom.

Sljedećeg jutra ustala sam ranije nego inače. Skuhala sam kavu samo za sebe i sjela na balkon. Udahnula sam zrak i odlučila – danas ću reći Mari što osjećam.

Kad se probudila, otišla sam do njezine sobe: “Maro, moramo razgovarati. Znam da vam nije lako i da ste puno toga prošli, ali ni meni nije lako. Molim vas da poštujete moj trud i moj dom.” Gledala me iznenađeno, ali prvi put nije ništa rekla.

Damir me kasnije pitao: “Jesi li sigurna da si to trebala reći?” Pogledala sam ga mirno: “Jesam. Ako želimo ostati obitelj, moramo svi poštovati jedni druge.”

Ne znam što će biti sutra. Možda će biti još teže prije nego što postane lakše. Ali znam da više neću šutjeti.

Ponekad se pitam – koliko nas još živi tuđu volju umjesto svoje? Koliko nas ima hrabrosti reći: ‘Dosta’? Hoće li me netko razumjeti ili ću opet ostati sama sa svojim mislima?