Kad susjedstvo postane teret: Priča o granicama i izgubljenom prijateljstvu
“Ivana, možeš li mi opet pričuvati Lejlu danas? Znaš da mi je šefica užasna i ne mogu je odbiti kad traži da ostanem duže.” Eminin glas parao je tišinu mog stana, dok sam pokušavala smiriti vlastitu kćer, Anu, koja je plakala jer nije pronašla svoju omiljenu lutku. Pogledala sam kroz prozor prema Emininom balkonu, gdje su se sušile pelene i dječja odjeća, i osjetila kako mi se u grudima skuplja težina.
“Emina, znaš da sam već planirala otići s Anom kod mame danas…” pokušala sam oprezno, ali ona me prekinula:
“Ivana, molim te! Samo danas. Znaš da nemam nikoga drugog.”
Nisam imala snage reći ne. Opet. Kao i svaki put u posljednjih šest mjeseci, od kada je Eminin muž otišao raditi u Njemačku, a ona ostala sama s Lejlom. Na početku mi nije smetalo – bilo mi je drago pomoći, a Ana i Lejla su se lijepo igrale. Ali sada… sada sam osjećala da sam postala besplatna dadilja.
Sjećam se dana kad smo se Emina i ja prvi put zbližile. Bilo je to na dječjem igralištu ispod zgrade. Ana je pala i ogrebala koljeno, a Emina je prva dotrčala s flasterom i toplim riječima. Od tada smo dijelile kave, recepte za pitu i priče o neprospavanim noćima. Naše prijateljstvo bilo je jednostavno, iskreno – ili sam barem tako mislila.
Ali stvari su se promijenile. Počelo je s povremenim molbama: “Možeš li pričuvati Lejlu dok odem do doktora?”, “Samo sat vremena, moram u općinu.” Onda su molbe postale svakodnevne. Ponekad bi me nazvala u zadnji čas, bez imalo obzira na moje planove. Počela sam osjećati ljutnju – ali nisam znala kako to izgovoriti.
Muž, Dario, primijetio je promjenu na meni. “Ivana, ti nisi dužna stalno paziti tuđe dijete. Znaš li koliko si puta morala otkazati svoje obaveze zbog nje?” rekao mi je jedne večeri dok smo spremali večeru.
“Znam… ali šta ako joj stvarno treba pomoć? Nema nikoga osim mene.”
“A šta je s tobom? Tko pazi na tebe?”
Te riječi su me pogodile jače nego što sam očekivala. Počela sam preispitivati sve – svoje granice, svoje potrebe, svoje pravo na vrijeme za sebe.
Jednog dana, dok su Ana i Lejla crtale za kuhinjskim stolom, čula sam kako Lejla pita moju kćer:
“Zašto tvoja mama uvijek pazi na mene? Moja mama kaže da si ti kao moja druga mama.”
Osjetila sam knedlu u grlu. Jesam li stvarno postala zamjena za Eminu? Jesam li izgubila sebe pokušavajući biti dobra susjeda?
U međuvremenu, Emina je počela uzimati moju pomoć zdravo za gotovo. Više nije ni pitala – samo bi dovela Lejlu pred vrata s osmijehom i kratkim: “Znaš već… Hvala ti!” I nestala bi niz stepenice.
Moja mama mi je rekla: “Ivana, moraš joj reći. Ne možeš tako dalje. Ljudi će uzeti koliko im daš – a ti si joj dala sve.”
Ali kako reći nekome tko ti je bio prijatelj da više ne možeš biti tu za njega kao prije? Kako objasniti da te boli što te ne vidi kao osobu s vlastitim životom?
Jednog petka navečer, dok sam spremala Anu za spavanje, zazvonio je mobitel. Emina.
“Ivana, molim te, možeš li sutra cijeli dan paziti Lejlu? Moram hitno u Mostar zbog papira za muža.”
Osjetila sam kako mi srce lupa u grudima. Pogledala sam Anu koja me gledala tužnim očima – obećala sam joj izlet na Trebević.
Duboko sam udahnula i rekla: “Emina… ovaj put ne mogu. Obećala sam Ani nešto važno i želim provesti dan s njom.”
S druge strane tišina. Onda hladan glas:
“Znači sad više nisi prijateljica? Kad meni treba pomoć, nema te nigdje!”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči.
“Emina, nije to… Samo… i ja imam svoj život. I meni treba vrijeme s djetetom. Ne mogu uvijek biti tu za tebe.”
Prekinula je vezu bez pozdrava.
Te noći nisam spavala. Prevrćala sam se po krevetu, osjećajući krivnju i olakšanje istovremeno. Dario me zagrlio i šapnuo: “Napokon si rekla što osjećaš. To je važno.”
Sljedećih dana Emina me izbjegavala u haustoru. Više nije bilo poziva na kavu ni dječje igre u parku. Ana me pitala zašto se Lejla više ne igra s njom.
“Nekad ljudi ne razumiju kad im kažemo što nam treba,” rekla sam joj tiho.
Ali znala sam da nisam pogriješila što sam napokon postavila granicu.
I sad se pitam: Je li moguće sačuvati prijateljstvo kad jednom postavimo granice? Ili ljudi koji nas vole samo kad im služimo nikada nisu ni bili pravi prijatelji?