Kad susjed postane previše blizak: Priča o granicama i prijateljstvu
“Opet zvoni. Bože, ne opet…” pomislila sam dok sam brisala ruke o kuhinjsku krpu. Zvono na vratima odzvanjalo je kroz stan, a u meni se miješala nelagoda i ljutnja. Pogledala sam kroz špijunku – naravno, Sanela. Uvijek ista poza, s osmijehom koji je više podsjećao na iznuđivanje nego na prijateljstvo.
“Ivana, jesi doma? Znaš, nestalo mi je mlijeka, a mali Emir ne može bez žitarica za doručak. Možeš li mi posuditi litru?”
Udahnula sam duboko. “Naravno, Sanela, samo trenutak.” Otvorila sam vrata i pustila je unutra. Dok je stajala u hodniku, pogled joj je letio po našem stanu, kao da procjenjuje što bi još mogla zatražiti. Djeca su već trčala jedno drugom u zagrljaj – moja Lana i njezin Emir su najbolji prijatelji još od vrtića.
“Znaš, Ivana, kad bi ti znala kako mi je teško sama s dvoje djece…” započela je svoju priču po tko zna koji put. “Muž mi stalno radi u Njemačkoj, a ja ovdje sve sama. Ti barem imaš Tomislava kod kuće.”
Slušala sam je iz pristojnosti, ali u meni se skupljala gorčina. Nije ovo prvi put da traži nešto – prošli tjedan je posudila šećer, prije toga deterdžent, pa čak i moju peglu. Sve se vraćalo kasno ili nikako. Ali što da radim? Djeca su nam nerazdvojna, a ne želim da Lana pati zbog naših nesuglasica.
Navečer sam sjela s Tomislavom za kuhinjski stol. “Ne znam više što da radim s Sanelom. Osjećam se kao da mi ulazi u život bez pitanja. Ne želim biti bezobrazna, ali ovo više nije normalno.”
Tomislav je slegnuo ramenima. “Znaš kakvi su ljudi ovdje. Ako joj kažeš nešto, odmah će cijelo naselje znati da si ti ona ‘hladna susjeda’. A opet, razumijem te. Moraš joj nekako dati do znanja gdje su granice.”
Sljedećih dana situacija se samo pogoršavala. Sanela je dolazila sve češće – jednom je tražila jaja jer joj je došla sestra iz Tuzle, drugi put je trebala usisavač jer joj se pokvario. Počela sam osjećati tjeskobu svaki put kad bih čula korake na stubištu.
Jednog popodneva, dok sam pokušavala pomoći Lani oko zadaće iz matematike, opet je zazvonilo. Ovog puta nisam odmah otvorila vrata. Lana me pogledala upitno: “Mama, zašto ne otvoriš? To je Emirova mama!”
“Znam, dušo… Samo… Mama mora malo razmisliti.” Osjetila sam kako mi srce lupa od nervoze.
Kasnije te večeri, dok sam slagala rublje, Lana mi je prišla: “Mama, Emir kaže da mu mama plače jer misli da tebi smeta što dolazi kod nas. Je li to istina?”
Osjetila sam knedlu u grlu. Nisam željela povrijediti Sanelu, ali nisam više mogla živjeti pod stalnim pritiskom.
Sljedećeg jutra skupila sam hrabrost i pokucala kod nje. Otvorila mi je s podbuhlim očima.
“Sanela, možemo li popričati?”
Sjela sam na njezin stari kauč dok su djeca crtala u kutu sobe.
“Znaš… meni nije problem pomoći kad god mogu,” započela sam tiho, “ali ponekad mi treba malo mira i privatnosti. Znaš kako je kad si stalno pod stresom…”
Sanela me gledala nekoliko sekundi u tišini, a onda joj je glas zadrhtao: “Znam da ti smetam, Ivana. Samo… ovdje nemam nikoga svog. Svi gledaju svoja posla ili ogovaraju čim okreneš leđa. Ti si mi jedina prava prijateljica ovdje.”
Osjetila sam kako mi popušta ljutnja i zamijenjuje je tuga.
“Sanela, nisi sama. Ali moramo naći način da obje budemo zadovoljne. Možda možeš nazvati prije nego dođeš? Ili da dogovorimo dane kad ćemo se družiti? Tako ću znati kad mogu računati na mir za sebe i obitelj.”
Pogledala me kroz suze i klimnula glavom: “Može… oprosti ako sam bila naporna. Samo… ponekad mi treba netko da me sasluša.”
Vratila sam se kući osjećajući olakšanje, ali i grižnju savjesti. Jesam li bila previše stroga? Ili sam napokon postavila granice koje su nam svima potrebne?
Dani su prolazili mirnije – Sanela bi sada poslala poruku prije nego što bi došla ili bi pitala može li nešto posuditi kad se sretnemo ispred zgrade. Djeca su i dalje bila nerazdvojna.
Ali često se pitam: gdje je granica između pomoći i iskorištavanja? Kako reći ‘ne’ bez da povrijediš nekoga tko ti je blizak? Možda ste vi imali sličnu situaciju – kako ste vi to riješili?