Kad su snovi o slobodi postali noćna mora: Priča o jednoj svekrvi i izgubljenoj privatnosti
“Opet si ostavila šalicu na stolu, Ivana! Zar sam ti sto puta morala reći da se to odmah pere?” Ankicin glas parao je tišinu subotnjeg jutra. Pogledala sam u šalice, u svoje ruke, pa u Damira koji je sjedio za stolom i šutio, buljeći u ekran mobitela kao da ga se sve to ne tiče. U meni je ključalo. Deset godina sam šutjela, gutala, pravdala se i sebi i drugima, ali danas sam osjetila kako mi nešto puca.
“Ankice, stvarno nije problem oprati šalicu. Samo… možda bih voljela popiti kavu do kraja prije nego što je operem,” izustila sam tiho, ali dovoljno glasno da me čuje. Damir je podigao pogled, ali nije rekao ništa. Znao je što mi prolazi kroz glavu, ali kao i uvijek, ostao je po strani.
Kad smo Damir i ja kupili ovaj mali stan u Novom Zagrebu, bio je to naš san. Stančić od 52 kvadrata, s pogledom na park i dovoljno svjetla da mi svaki dan počne s osmijehom. Ankica je tada rekla: “Samo dok otplatite kredit, djeco. Onda ću ja kod sestre u Karlovac ili kod rodbine u Samobor.” Vjerovala sam joj. Vjerovala sam Damirovim riječima: “Mama će otići čim završimo s kreditom, znaš da ne voli biti na teret.” Vjerovala sam sebi da ću izdržati.
Ali kad je stigla zadnja rata kredita, umjesto slavlja dočekala nas je šutnja. Ankica nije spominjala selidbu. Počela je pričati o bolovima u koljenima, o tome kako joj je teško putovati, kako joj sestra ima svoje probleme. Damir je samo odmahivao rukom: “Pusti mamu, znaš da joj nije lako.” Ja sam gutala knedle i brojala dane.
S vremenom su se granice počele brisati. Više nisam imala svoj mir ni u kupaonici – Ankica bi kucala na vrata čim bih ušla: “Ivana, jesi li gotova? Moram hitno!” U kuhinji bi mi uzimala lonce iz ruku: “Ne tako, ja ću to bolje!” Navečer bi sjedila s nama pred televizorom i komentirala svaku scenu: “Ova glumica mi ide na živce! Damire, sjećaš se kad si bio mali pa si plakao zbog crtića?” Nisam više imala gdje pobjeći.
Jedne večeri, dok sam prala suđe, Damir je došao iza mene i tiho rekao: “Znam da ti nije lako. Ali mama stvarno nema kamo.” Okrenula sam se prema njemu s očima punim suza: “A gdje ćemo mi? Gdje je naše mjesto? Zar nismo zaslužili svoj dom nakon svega?” Damir je samo slegnuo ramenima.
Počela sam izbjegavati vlastiti stan. Ostajala bih duže na poslu, sjedila po kafićima s kolegicama. Jednom me prijateljica Sanja pitala: “Ivana, što ti se događa? Izgledaš kao sjena sebe.” Nisam znala što da joj kažem. Sramila sam se priznati da nemam svoj mir ni nakon deset godina borbe.
Jednog dana, dok sam spremala ormare, pronašla sam staru bilježnicu iz vremena kad smo Damir i ja tek počeli živjeti zajedno. Na prvoj stranici pisalo je: “Naš dom – mjesto gdje smo slobodni biti svoji.” Pročitala sam to nekoliko puta i osjetila kako mi srce steže.
Te večeri odlučila sam razgovarati s Damirom. Sjeli smo za kuhinjski stol dok je Ankica gledala sapunicu u dnevnoj sobi.
“Damire, ne mogu više ovako. Osjećam se kao gost u vlastitom stanu. Znam da ti je mama važna, ali i ja sam tvoja obitelj. Trebamo pronaći rješenje.”
Damir je šutio dugo, a onda rekao: “Što predlažeš? Da izbacimo moju mamu na ulicu?”
“Ne želim nikoga izbaciti. Ali možda možemo pronaći neko drugo rješenje – možda joj pomoći da pronađe stan blizu nas ili dom za starije? Ili barem dogovoriti pravila suživota?”
Damir je odmahnuo glavom: “Znaš kakva je ona. Nikad neće pristati na to. I znaš što će reći rodbina – da sam loš sin!”
Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam Damira kako spava okrenut leđima i pitala se gdje smo nestali mi u svemu tome.
Sljedećih tjedana napetost je rasla. Ankica je postajala sve zahtjevnija – prigovarala mi zbog hrane, načina na koji slažem rublje, čak i zbog toga kako razgovaram s Damirom. Jednog dana me pred njim optužila: “Ti si kriva što se moj sin povukao u sebe! Otkad si došla u ovu kuću, ništa nije isto!”
Osjetila sam kako mi krv vrije. “Ankice, ovo nije vaša kuća nego NAŠA kuća! I nisam ja kriva što vi ne želite otići!”
Damir je skočio između nas: “Dosta! Ne mogu više ovo slušati! Ako vam nije dobro zajedno, neka svatko ide svojim putem!”
Te riječi su me pogodile kao šamar. Je li to stvarno rješenje? Da svatko ide svojim putem?
Narednih dana vladala je ledena tišina. Ankica me ignorirala, Damir je bio odsutan duhom. Počela sam razmišljati o razvodu – prvi put ozbiljno.
Jedne večeri sjela sam sama na balkon i gledala svjetla grada. Sjetila sam se svih onih godina kad smo sanjali o slobodi, o miru, o zajedničkim jutarnjim kavama bez tuđih komentara. Sada mi se činilo da su ti snovi postali noćna mora iz koje nema izlaza.
Sutradan sam nazvala Sanju i ispričala joj sve. Plakala sam kao dijete dok me tješila preko telefona: “Ivana, nisi ti kriva što želiš svoj mir. Imaš pravo na to! Moraš razgovarati s Damirom još jednom – ali ovaj put neka zna da si ozbiljna.”
Te noći skupila sam hrabrost i rekla Damiru: “Ili ćemo pronaći rješenje za nas dvoje ili ću ja otići. Ne mogu više ovako živjeti.” Pogledao me prvi put nakon dugo vremena s iskrom straha u očima.
Ne znam što će biti sutra. Ne znam hoće li Damir napokon shvatiti koliko smo izgubili zbog tuđih očekivanja i straha od osude rodbine. Znam samo da više ne želim biti zatvorenik u vlastitom domu.
Pitam vas – koliko dugo treba čekati na slobodu koju smo sami stvorili? I gdje prestaje dužnost prema obitelji, a počinje pravo na vlastiti život?