Kad se sinovi vrate: Ljubav ili interes?
“Mama, zašto si baš sad odlučila prepisati stan na Anu?” – Ivanov glas odjeknuo je kroz dnevni boravak, oštar kao nož. Pogledala sam ga, sina kojeg nisam vidjela gotovo četiri godine. Njegov brat, Dario, sjedio je na rubu fotelje, šutio, ali oči su mu bile pune istih pitanja.
Ruke su mi drhtale dok sam pokušavala natočiti čašu vode. Nije mi trebalo puno da shvatim – njihova iznenadna posjeta nije bila slučajna. Znali su za moju odluku. Netko im je rekao. Možda susjeda Mara, uvijek spremna na tračeve, ili možda sama Ana, nesvjesna što će izazvati.
“Zato što je Ana jedina koja je bila uz mene sve ove godine,” odgovorila sam tiho, ali odlučno. “Vi ste otišli. Niste se javljali. Niste pitali kako sam.”
Ivan je odmahnuo glavom, a Dario je napokon progovorio: “Mama, znaš da smo imali svojih problema. Nije bilo lako ni nama. Ali to ne znači da nam nije stalo do tebe.”
Osjetila sam kako mi srce puca na tisuću komadića. Sjećanja su navirala – Ivanova svađa sa ocem prije njegove smrti, Darijeva odluka da ode u Njemačku bez pozdrava, tihe večeri kad sam sama gledala kroz prozor i čekala da se netko od njih javi. Ana je dolazila svake nedjelje, donosila kruh i mlijeko, slušala moje priče o prošlim vremenima.
“Stalo vam je?” – glas mi je zadrhtao. “A gdje ste bili kad sam slomila nogu? Kad sam ležala u bolnici? Kad mi je bilo najteže? Ana je tada bila ovdje. Vi niste ni nazvali.”
Ivan je spustio pogled, a Dario je ustao i prišao mi bliže. “Mama, pogriješili smo. Znam to. Ali sad smo tu. Možemo sve popraviti. Samo… nemoj još ništa potpisivati.”
Osjetila sam kako se u meni budi stara sumnja – jesu li došli zbog mene ili zbog stana? Je li moguće da su ih godine promijenile ili ih vodi samo interes? U našoj maloj zgradi u Novom Zagrebu svi znaju sve o svakome. Već vidim kako će susjedi šaptati: “Vratili se kad je stan došao na red!”
Noćima nisam spavala razmišljajući o svemu. Sjedila bih za kuhinjskim stolom, gledala stare fotografije – Ivan s osmijehom na licu kad je maturirao, Dario s gitarom u ruci na obiteljskom roštilju. Gdje su nestali ti dječaci? Kada su postali stranci?
Ana me pokušavala utješiti: “Teta Ljiljo, možda im treba dati još jednu šansu. Možda su stvarno shvatili što su izgubili.” Ali nisam bila sigurna. U meni se miješala želja za pomirenjem i strah od nove izdaje.
Jedne večeri, dok sam prala suđe, začula sam tihi razgovor iz hodnika.
“Misliš li stvarno da će nam dati stan?” – Ivanov glas bio je napet.
“Ne znam,” odgovorio je Dario. “Ali ako ga prepiše Ani, više nemamo ništa ovdje.”
Stisnula sam čašu tako jako da mi je skoro ispala iz ruke. Suze su mi navrle na oči. Sve sumnje su se potvrdile.
Sljedećeg jutra pozvala sam ih za stol.
“Dečki,” počela sam tiho, “znam zašto ste došli. I razumijem vas. Ali stan nije najvažnija stvar koju vam mogu dati. Najvažnije što vam mogu dati je oprost – ako ga želite. Ali povjerenje… to ćete morati ponovno zaslužiti.”
Ivan je šutio, a Dario je spustio glavu.
“Mama… žao nam je,” rekao je Dario kroz suze. “Nismo znali kako ti prići nakon svega što smo napravili.” Ivan je samo klimnuo glavom.
“Možda još nije kasno za nas,” rekla sam im tiho. “Ali stan ostaje Ani – ona ga je zaslužila svojom dobrotom i brigom. Vi imate mene – ako želite popraviti naš odnos, vrata su vam otvorena.”
Otišli su bez riječi. Tjedan dana kasnije Dario me nazvao i pitao može li doći na ručak. Ivan još uvijek šuti.
Sjedim sada sama za stolom i pitam se: Jesam li bila prestroga? Ili sam napokon napravila ono što je ispravno za mene? Može li se obitelj ponovno spojiti kad jednom pukne povjerenje? Što biste vi napravili na mom mjestu?