Kad padneš na dno, a on ode drugoj: Moja borba iz bolničkog kreveta
„Nisi ti kriva, Alma. Nisi ti kriva što si bolesna. Samo se odmori, sve će biti dobro“, šaputala mi je mama dok mi je mijenjala hladan oblog na čelu. Ali ja nisam mogla prestati razmišljati o tome gdje je Adnan. Moj muž. Moj oslonac. Moj izdajnik.
Bilo je to najgore jutro u mom životu. Ležala sam u bolničkoj sobi, s infuzijom u ruci, dok su mi liječnici objašnjavali da moram na operaciju žuči. „Alma, stanje nije bezazleno. Morate se čuvati, ne smijete se uzrujavati“, rekao je doktor Jurić, gledajući me preko naočala. A ja sam samo kimnula glavom, pokušavajući sakriti suze koje su mi navirale.
Mobitel mi je bio utišan, ali nisam mogla odoljeti da ne provjerim poruke. Djeca su slala srca i crteže, mama je pitala treba li mi još nešto, a Adnan… Adnan nije pisao ništa. Ni jedno „Kako si?“, ni jedno „Drži se“. Samo tišina.
U tom trenutku, dok sam gledala u ekran, sestra iz susjednog kreveta, Jasmina, šapnula mi je: „Znaš, kad sam ja bila ovdje prošle godine, moj muž nije izlazio iz bolnice. Spavao je na stolici.“ Pogledala sam je i nasmiješila se kiselo. Nisam imala snage objašnjavati.
Dva dana kasnije, dok sam pokušavala zaspati usred noći, stigla mi je poruka od prijateljice Mirele: „Alma, žao mi je što ti ovo pišem, ali vidjela sam Adnana s onom plavušom iz računovodstva. Bili su u kafiću kod tržnice. Držali su se za ruke.“
Osjetila sam kako mi se cijeli svijet ruši. Srce mi je tuklo kao ludo, a tijelo mi se treslo od nemoći i bijesa. Nisam znala što da radim – plakati ili vrištati. Ali nisam mogla ništa. Bila sam prikovana za krevet, slabija nego ikad.
Sljedeći dan došao je Adnan. Donio mi je naranče i neki časopis. Sjeo je na rub kreveta i gledao me onim svojim umornim očima.
„Kako si?“ pitao je tiho.
„Kako misliš da sam?“ odgovorila sam hladno.
„Zabrinut sam za tebe…“
„Jesi li bio kod nje?“ prekinula sam ga naglo.
Zbunjeno me pogledao, a onda skrenuo pogled prema prozoru.
„Alma… nije to tako kako misliš…“
„Kako mislim? Da si bio s drugom ženom dok sam ja ovdje ležala između života i smrti? Da si me ostavio samu kad si mi najviše trebao?“ Glas mi je drhtao, ali nisam ga mogla kontrolirati.
„Nisam htio… Nisam znao što da radim… Sve mi je bilo previše…“
„Previše? Meni nije previše? Ja ovdje ležim sama, djeca su kod mame, a ti tražiš utjehu u tuđem zagrljaju?“
Nije imao odgovora. Samo je šutio i gledao u pod.
Kad je otišao, osjećala sam se prazno. Kao da su svi moji snovi nestali u jednom trenu. Sjećanja na naše zajedničke dane – more u Makarskoj, roštilji s prijateljima u Sarajevu, prvi snijeg u Travniku – sve je to postalo daleko i tuđe.
Operacija je prošla dobro, ali oporavak je bio težak. Fizička bol bila je ništa prema onome što me boljelo iznutra. Djeca su dolazila svaki dan s crtežima i pričama iz škole. Mama me tješila: „Alma, moraš misliti na sebe. Djeca te trebaju.“
Ali kako misliti na sebe kad ti srce puca svaki put kad pogledaš čovjeka kojeg si voljela više od svega?
Jedne večeri, kad su svi otišli i ostala sam sama sa svojim mislima, odlučila sam napisati pismo Adnanu. Napisala sam mu sve – koliko me povrijedio, koliko sam se osjećala izdano i koliko više ne mogu biti ona stara Alma koja sve oprašta i šuti.
Nisam mu dala to pismo. Spalila sam ga na balkonu bolnice, gledajući kako pepeo nestaje u vjetru iznad Zagreba. Taj pepeo bio je simbol svega što sam izgubila – povjerenje, sigurnost, ljubav.
Kad sam se vratila kući, ništa više nije bilo isto. Djeca su osjećala napetost u zraku. Adnan se trudio biti prisutan, ali između nas je zjapila rupa koju više ništa nije moglo popuniti.
Jedne večeri sjela sam s djecom za stol i rekla im: „Mama i tata više nisu sretni zajedno. Ali vas volimo najviše na svijetu.“ Plakali smo svi zajedno. Bilo je to najteže što sam ikad napravila.
Danas živim sama s djecom u malom stanu na Ilidži. Radim dva posla da ih prehranimo i platimo stanarinu. Nije lako – ali barem znam da više ne moram glumiti sreću pred nikim.
Ponekad se pitam – jesam li mogla nešto drugačije? Jesam li trebala oprostiti ili boriti se više? Ali onda pogledam svoju djecu i znam da sam napravila ono što je bilo najbolje za nas.
Možda nisam više ona stara Alma – ali ova nova Alma zna koliko vrijedi i nikad više neće dozvoliti da bude druga opcija.
Jeste li vi ikad morali birati između vlastite sreće i tuđe izdaje? Što biste vi napravili na mom mjestu?