Kad Ljubav Utihne: Ispovijest Izgubljenog Srca
“Zar stvarno misliš da je ovo život?” Mirjana me pogleda preko stola, oči joj umorne, ali još uvijek traže odgovor. Večera je hladna, djeca su odrasla i otišla svojim putem, a mi sjedimo jedno nasuprot drugome kao stranci. U toj tišini, u tom pogledu, osjetim težinu godina koje smo proveli zajedno – i prazninu koja se uvukla među nas.
Nekad sam mislio da je ljubav nešto što traje zauvijek. Da će Mirjanin osmijeh uvijek biti moj dom. Ali sada, dok gledam kako joj ruke drhte dok reže kruh, osjećam samo tugu i krivnju. Šutim, jer ne znam što bih rekao. Šutim, jer ne želim povrijediti ženu s kojom sam proveo više od trideset godina.
Sve je počelo neprimjetno. Prvo su nestali naši zajednički izlasci. Onda su nestali razgovori prije spavanja. Djeca – Ivana i Dario – odrasli su, otišli na fakultete u Zagreb i Sarajevo, a mi smo ostali sami u stanu u Osijeku. Mirjana je nastavila raditi u knjižnici, ja sam otišao u prijevremenu mirovinu nakon što su zatvorili tvornicu gdje sam proveo cijeli radni vijek. Odjednom, imali smo previše vremena i premalo riječi.
“Sjećaš li se kad smo išli na Dravu gledati zalazak sunca?” pitala je jedne večeri, ali nisam znao što da odgovorim. Sjećao sam se, naravno, ali nisam osjećao ništa osim nostalgije za vremenom kad sam bio mlađi, kad je sve bilo moguće.
Počeo sam više vremena provoditi vani – šetnje po kvartu, kava s prijateljem Zoranom u lokalnom kafiću. Zoran je nedavno ostao udovac i često mi je govorio: “Čuvaj Mirjanu, nemaš pojma koliko će ti faliti kad ode.” Kimnuo bih glavom iz pristojnosti, ali u sebi sam znao da nešto nije u redu sa mnom.
Jedne večeri, dok sam sjedio na balkonu i gledao svjetla grada, Mirjana je došla do mene. “Zašto me više ne voliš?” pitala je tiho. Nisam mogao slagati. Samo sam slegnuo ramenima i pogledao u pod. Suze su joj potekle niz lice, ali nije vrisnula, nije me optužila. Samo je otišla u sobu i zatvorila vrata.
Nakon toga, sve se promijenilo. Počeli smo živjeti kao cimeri. Razgovarali bismo o računima, o tome što treba kupiti u trgovini ili kad će Dario doći kući za vikend. Ali ništa više od toga. Ponekad bih uhvatio njen pogled pun tuge i razočaranja. Ponekad bih poželio vratiti vrijeme unatrag, ali znao sam da ne mogu.
Jednog dana nazvala me sestra Ana iz Mostara. “Šta ti je, brate? Čujem ti glas kao da si na sprovodu.” Ispričao sam joj sve – kako se osjećam izgubljeno, kako ne znam voljeti ženu koju sam nekad obožavao. Ana je šutjela neko vrijeme pa rekla: “Nisi ti jedini. Ljudi se mijenjaju. Ali moraš biti pošten prema sebi i prema njoj.”
Počeo sam razmišljati o razvodu. U našoj sredini to još uvijek nije lako – susjedi bi šaputali, rodbina bi osuđivala. Sjetio sam se kako su moji roditelji ostali zajedno do kraja života, bez obzira na sve probleme. Ali ja nisam mogao više živjeti u laži.
Jedne subote, dok smo zajedno čistili stan, Mirjana je stala ispred mene s krpom u ruci.
“Hoćeš li ikad opet biti sretan sa mnom?”
Nisam imao odgovor. Samo sam joj rekao istinu: “Ne znam više tko sam ni što želim. Zaslužuješ nekoga tko te voli onako kako zaslužuješ.”
Te riječi su nas oboje slomile. Plakala je cijelu noć, a ja sam sjedio u kuhinji i gledao stare fotografije – naše vjenčanje u crkvi Svetog Petra i Pavla, rođenje Ivane i Darija, ljetovanja na Jadranu… Sve te slike bile su svjedoci ljubavi koja je nekad bila stvarna.
Sljedećih tjedana pokušavali smo razgovarati o budućnosti. Ivana je došla iz Zagreba čim je čula što se događa.
“Tata, nemojte nas razdvajati!” vikala je kroz suze.
“Ivana, nismo vas nikad htjeli povrijediti… Ali ne možemo više ovako,” pokušala je objasniti Mirjana.
Dario je bio tiši. Samo me zagrlio kad sam mu rekao istinu.
“Stari, život ide dalje… Samo nemojte biti nesretni zbog nas,” šapnuo mi je.
Mirjana i ja odlučili smo otići na bračno savjetovanje kod psihologinje Lejle iz Tuzle koju nam je preporučila Ana. Prvi susret bio je bolan – oboje smo plakali više nego pričali. Lejla nam je rekla: “Ljubav nije uvijek vječna. Ali poštovanje može ostati ako ste iskreni jedno prema drugome.”
Dani su prolazili sporo. Učimo ponovno razgovarati – ne kao muž i žena, nego kao ljudi koji su dijelili život i sada traže svoj mir. Ponekad osjetim olakšanje što više ne moram glumiti osjećaje koje nemam. Ponekad me preplavi krivnja zbog boli koju sam prouzročio ženi koja mi je bila sve.
Na kraju dana sjedim na istom balkonu i pitam se: Je li moguće ponovno pronaći sreću nakon što ljubav utihne? Ili smo osuđeni na samoću kad nestane ono što nas je vezalo?
Možda nismo uspjeli sačuvati ljubav, ali možda još možemo sačuvati dostojanstvo i mir – za nas oboje.
Što vi mislite – može li brak preživjeti kad nestane ljubavi? Ili je bolje pustiti jedno drugo da pronađemo sreću negdje drugdje?