Kad ljubav postane tijesna: Moja borba za prostor i razumijevanje
“Ne mogu vjerovati da mi to radiš, Damire!” viknula sam, držeći šalicu kave tako čvrsto da mi se ruka tresla. Damir je stajao nasuprot mene, pogleda spuštenog na izlizani stol u našoj garsonijeri. “Samo na nekoliko mjeseci, Lejla. Anja nema gdje drugo. Znaš da joj je majka u Osijeku bolesna, a fakultet joj počinje za dva tjedna.”
Osjetila sam kako mi srce udara u grlu. Sve je bilo tako tijesno otkad smo se preselili u ovaj stan. Dvadeset i šest kvadrata, jedan krevet, mala kuhinja i kupaonica u kojoj se ne možeš ni okrenuti bez da udariš laktom u zid. Kad smo se vjenčali, mislila sam da ćemo brzo pronaći nešto veće, ali Damirov posao u građevini nije išao najbolje, a ja sam radila kao medicinska sestra na zamjeni. “Nema mjesta za troje, Damire!”
On je slegnuo ramenima, kao da je to nešto što se podrazumijeva. “To je moja kćerka, Lejla. Ne mogu je ostaviti na cesti.”
U meni se sve lomilo. Nisam imala ništa protiv Anje, djevojka je uvijek bila pristojna kad bi došla u posjetu, ali ovo nije bio posjet. Ovo je bio život. Moj život, koji se odjednom pretvarao u nešto što nisam birala.
Te noći nisam mogla spavati. Damir je hrkao pored mene, a ja sam zurila u strop, brojeći pukotine na žbuci. Sjetila sam se svog djetinjstva u Sarajevu, gdje nas je bilo četvero djece u jednoj sobi, ali tada su barem svi bili moji. Ovdje sam bila strankinja u vlastitom domu.
Anja je stigla s dva kofera i ruksakom. “Bok, Lejla! Nadam se da nije problem što sam ponijela gitaru?” nasmiješila se nesigurno. “Nije…” promrmljala sam, pokušavajući sakriti nervozu.
Prva sedmica bila je kaos. Anja je imala predavanja od jutra do večeri, ali kad bi došla kući, stan bi bio prepun njezinih knjiga, bilježnica i odjeće. Damir je pokušavao biti posrednik: “Lejla, možeš li joj pomoći oko večere? Znaš da ona ne zna ni jaje ispeći.” U meni je rasla ljutnja. Nisam bila njezina majka.
Jedne večeri, dok sam slagala rublje na kauču (koji nam je služio i kao krevet), Anja je sjela pored mene. “Znam da ti nije lako zbog mene… Ako želiš, mogu tražiti studentski dom.” Pogledala me velikim smeđim očima, tako sličnim Damirovima.
“Nije do tebe…” izustila sam tiho. “Samo… nisam znala da će biti ovako.” Osjetila sam suze kako mi naviru na oči, ali nisam htjela plakati pred njom.
Damir je sve više vremena provodio vani – navodno na poslu ili s prijateljima iz kvarta. Kad bi došao kući, atmosfera bi bila napeta. Jedne subote navečer, dok smo svi troje sjedili za stolom i jeli grah iz jedne zdjele jer nismo imali dovoljno tanjura, Anja je tiho rekla: “Tata, možda bi bilo bolje da odem kod mame dok ne nađem dom.” Damir je planuo: “Ne dolazi u obzir! Lejla će razumjeti!”
Te večeri smo se prvi put ozbiljno posvađali. “Ti uvijek biraš nju!” viknula sam kroz suze. “A gdje sam ja u toj priči? Jesam li ja samo netko tko ti pere veš i kuha?”
Damir me gledao kao da me prvi put vidi. “Lejla, ona je dijete! Moja kćerka! Kako možeš biti tako sebična?”
Te riječi su me zaboljele više nego išta prije. Nisam spavala cijelu noć. Ujutro sam otišla kod prijateljice Mirele na kavu. “Znaš što bih ti ja rekla?” pitala me dok mi je sipala kavu u šalicu s natpisom ‘Najbolja prijateljica’. “Ili ćeš ti postaviti granice ili ćeš poludjeti. Nisi ti kriva što on ne zna reći ‘ne’.”
Vratila sam se kući odlučna da razgovaram s Damirom. Ali on nije bio tu – otišao je s Anjom kod njezine majke u Osijek jer joj se stanje pogoršalo. Ostala sam sama u stanu koji više nije bio moj dom.
Sljedećih nekoliko dana razmišljala sam o svemu – o tome kako sam žrtvovala svoje snove o obitelji zbog muškarca koji nije znao balansirati između prošlosti i sadašnjosti. Kad su se vratili, Damir je bio hladan i distanciran.
“Lejla,” rekao je jedne večeri dok smo sjedili za stolom prepunom papira i računa, “možda bi trebala otići kod svojih na neko vrijeme? Da malo razmisliš o svemu.”
To je bio trenutak kad sam shvatila da više nemam što tražiti ovdje.
Spakirala sam svoje stvari i otišla kod roditelja u Samobor. Majka me grlila dugo i šutke, otac samo odmahnuo glavom: “Znao sam ja da to neće potrajati…”
Dani su prolazili sporo, ali osjećala sam olakšanje što više ne moram dijeliti svoj životni prostor s nekim tko me ne vidi i ne čuje.
Danas sjedim pred odvjetnicom i potpisujem papire za razvod. Srce mi lupa, ali znam da radim pravu stvar.
Pitam se – koliko žena kod nas šuti i trpi zbog tuđih odluka? Jesam li ja sebična ili samo želim pravo na svoj mir? Što biste vi učinili na mom mjestu?