Kad ljubav postane teret: Priča o Ani i Dini
“Dino, kupi si sam kruh i skuho si večeru. Ne mogu više sve sama.” Izgovorila sam to tiho, gotovo šaptom, ali riječi su odzvanjale kroz naš mali stan u Novom Zagrebu kao da sam viknula. Dino je sjedio za stolom, buljeći u mobitel, i tek kad sam završila rečenicu, podigao je pogled. Njegove tamne oči su se suzile, a obrve skupile u onaj poznati izraz neshvaćanja i ljutnje.
“Šta ti je sad? Opet ti nešto smeta?” promrmljao je, odlažući mobitel na stol. U tom trenutku, osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. Nisam više mogla. Godinama sam radila dva posla, kuhala, čistila, brinula o djeci, a Dino… Dino je bio tu, ali kao sjena, kao gost u vlastitoj kući. Njegov posao u građevini završavao je u tri, a ostatak dana provodio je na kavi s prijateljima ili pred televizorom.
“Ne smeta mi ništa, samo više ne mogu. Umorna sam, Dino. Umorna od svega. Od toga da se sve podrazumijeva, da sam ja ta koja mora misliti na sve. Jesi li ikad pomislio kako je meni?”
Dino je šutio. U tom trenutku, naša kćerka Lana provirila je iz svoje sobe. Imala je samo deset godina, ali već je znala prepoznati napetost u zraku. “Mama, hoćeš li mi pomoći s matematikom?” pitala je tiho, kao da se boji da će nas prekinuti u nečemu važnom.
“Naravno, dušo. Samo sekundu.” Pogledala sam Dina, očekujući barem trunku razumijevanja, ali on je samo slegnuo ramenima i otišao na balkon zapaliti cigaretu.
Te noći nisam mogla spavati. Sjećanja su mi navirala – kako smo se upoznali na studentskoj zabavi u Sarajevu, kako smo sanjali o zajedničkom životu, o kući punoj smijeha i ljubavi. Gdje je nestala ta sreća? Kad je ljubav postala teret?
Sljedećih dana atmosfera u stanu bila je ledena. Dino je izbjegavao razgovor, a ja sam se trudila ne slomiti pred djecom. Lana i mlađi sin Filip osjećali su napetost, iako su šutjeli. Navečer bih sjedila sama u kuhinji, gledala u praznu šalicu kave i pitala se gdje sam pogriješila.
Jednog popodneva, dok sam slagala veš, Lana je sjela pored mene. “Mama, zašto si tužna? Tata te opet naljutio?” Pogledala sam je i osjetila knedlu u grlu. “Nije važno, dušo. Ponekad odrasli imaju probleme koje djeca ne mogu razumjeti.”
Ali Lana je bila uporna. “Znam da tata ništa ne pomaže. Vidim ja to. Zašto ti sve radiš?”
Nisam znala što da joj kažem. Kako objasniti djetetu da ponekad ljubav nije dovoljna? Da ponekad ljudi zaborave biti partneri, a postanu samo sustanari?
Te večeri, kad su djeca zaspala, skupila sam hrabrost i sjela nasuprot Dina. “Dino, moramo razgovarati. Ovo više nema smisla. Ne želim da naša djeca misle da je normalno da mama radi sve, a tata ništa. Ne želim da Lana jednog dana misli da mora biti kao ja.”
Dino je šutio, gledao me ispod oka. “Šta hoćeš da radim? Da perem suđe? Da kuham? Pa ja radim cijeli dan!”
“I ja radim cijeli dan! I još kuham, čistim, pomažem djeci s domaćom zadaćom. Zar ti to nije jasno? Zar ti nije žao što me gledaš ovako umornu?”
Napokon je progovorio, ali glas mu je bio hladan. “Ako ti je tako teško, idi. Niko te ne drži.”
Te riječi su me pogodile kao nož. Nisam očekivala razumijevanje, ali nisam ni očekivala toliku ravnodušnost. Te noći sam plakala tiho, da djeca ne čuju.
Sljedećih tjedana pokušavala sam pronaći ravnotežu. Prestala sam kuhati za Dina, prestala prati njegovu odjeću. On je bio tvrdoglav – kupovao bi gotovu hranu, nosio iste majice danima. Djeca su sve više vremena provodila sa mnom, a Dino je bio sve odsutniji.
Jednog dana, dok sam čekala Lanu ispred škole, srela sam svoju staru prijateljicu Mirelu. “Ana, izgledaš iscrpljeno. Šta se dešava?”
Ispričala sam joj sve, a ona me zagrlila. “Znaš, nisi jedina. Moj Jasmin je isti. Sve je na meni. Ali znaš šta? Počela sam tražiti vrijeme za sebe. Neka vide kako je kad nema mame za sve.”
Te riječi su mi dale snagu. Počela sam izlaziti s prijateljicama, upisala jogu, vikendom vodila djecu na izlete bez Dina. On je bio sve nervozniji, ali nije ništa poduzimao.
Jedne večeri, dok sam spremala Lanu na spavanje, ona me zagrlila i šapnula: “Mama, ponosna sam na tebe. Zaslužuješ biti sretna.”
Te riječi su mi bile potvrda da nisam pogriješila. Možda Dino nikad neće shvatiti, možda će naš brak završiti, ali barem ću znati da sam pokušala spasiti sebe i svoju djecu od života u kojem je mama uvijek umorna i nesretna.
Ponekad se pitam – gdje smo pogriješili? Je li moguće ponovno pronaći ljubav kad se jednom izgubi poštovanje? Ili je bolje pustiti i krenuti dalje? Što vi mislite – vrijedi li se boriti ili treba znati kada je dosta?