Kad ljubav nije dovoljna: Priča o izgubljenim snovima i obiteljskim raskolima

“Ne mogu više, Ivana. Djeca su mi rekla da ne žele da se oženim tobom. Ne mogu ih povrijediti.” Dario je izgovorio te riječi tiho, ali svaki slog bio je poput udarca u prsa. Stajala sam nasred dnevnog boravka, još uvijek u pidžami, s kavom koja se hladila na stolu. Pogledala sam ga, tražeći trag šale ili barem grižnje savjesti, ali njegov pogled bio je prazan, umoran.

“Dario, molim te… Zar smo mi ništa? Zar sve što smo prošli ne vrijedi?” Glas mi je drhtao, a suze su mi već klizile niz obraze. On je samo slegnuo ramenima.

“Ivana, pokušao sam. Stvarno jesam. Ali Ana i Filip… Oni su još uvijek povrijeđeni zbog razvoda. Kažu da ih izdajem ako te oženim. Ne mogu protiv njih. Oni su mi djeca.”

Sjećam se da sam tada prvi put osjetila pravi bijes prema toj djeci, iako sam ih godinama pokušavala osvojiti. Ana je imala 17, Filip 14. Nikad nisu prihvatili razvod svojih roditelja, a mene su gledali kao uljeza koji im krade oca. Koliko sam samo puta pokušala razgovarati s njima, voditi ih na sladoled, slušati njihove probleme… Sve uzalud.

Moja majka, Marija, uvijek je govorila: “Ivana, pazi se udovaca i razvedenih muškaraca s djecom. To ti je teret koji nikad ne možeš skinuti s leđa.” Nisam je slušala. Vjerovala sam u ljubav. Vjerovala sam Dariju kad mi je rekao da će sve biti u redu, da će djeca s vremenom prihvatiti našu vezu.

Sada sam sjedila sama u našem stanu u Novom Zagrebu, okružena kutijama s pozivnicama za vjenčanje koje nikad neće biti poslano. Moja sestra Petra došla je isti dan kad je čula što se dogodilo.

“Ivana, nisi ti kriva. Dario je trebao biti uz tebe. Djeca su važna, ali ti si mu trebala biti partnerica!”

“Petra, što da radim? Volim ga. Ne mogu zamisliti život bez njega…”

Petra me zagrlila i šutjela. Zajedno smo plakale do kasno u noć.

Sljedećih dana svi su imali mišljenje o mojoj situaciji. Kolegica iz ureda, Sanja, rekla mi je: “Ma pusti ga! Ako nije imao hrabrosti stati uz tebe sad, neće nikad!” Moja teta Ljiljana iz Mostara zvala me i pričala kako su kod njih žene uvijek bile te koje trpe zbog muževa i njihove djece iz prvih brakova.

Ali najteže mi je bilo kad sam srela Darija u dućanu. Izgledao je starije, umornije nego prije samo tjedan dana.

“Ivana… Jesi dobro?” pitao je tiho.

“Jesam li dobro? Kako bih mogla biti dobro? Dario, zar stvarno misliš da će ti djeca jednog dana zahvaliti što si ostavio ženu koju voliš zbog njih?”

Nije odgovorio. Samo je slegnuo ramenima i otišao.

Nakon toga sam danima analizirala svaki naš razgovor, svaki pogled Ane i Filipa prema meni. Sjetila sam se Božića kad su odbili doći na večeru jer sam ja bila tamo. Sjetila sam se kako sam Dariju predložila da odemo svi zajedno na more prošlo ljeto, a oni su rekli da imaju druge planove.

Moja prijateljica Amra iz Sarajeva poslala mi je poruku: “Znaš li koliko nas ima koje smo pokušale biti ‘dobre maćehe’? Uvijek si druga najbolja. Nikad prva.”

Počela sam preispitivati samu sebe: Jesam li bila previše uporna? Jesam li trebala više popustiti? Ili sam možda trebala ranije otići?

Jedne večeri nazvala me Darijeva bivša supruga, Snježana.

“Ivana, znam da ti je teško. Ali djeca još uvijek nisu preboljela naš razvod. Nije do tebe. Oni bi mrzili bilo koju ženu koja bi došla nakon mene.”

Nisam znala što reći. Osjetila sam olakšanje i tugu istovremeno.

Prošlo je nekoliko mjeseci otkako je sve puklo. Naučila sam živjeti sama sa sobom i svojim razočaranjem. Povremeno sretnem Darija na tržnici ili u tramvaju. Pogledi nam se sretnu, ali više nema riječi.

Ponekad se pitam: Jesam li trebala više boriti se za nas? Ili je ljubav jednostavno ponekad nedovoljna kad su obiteljske rane preduboke?

Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li ispravno žrtvovati vlastitu sreću zbog tuđih očekivanja?