“Još spavaš? Vrijeme je da napraviš doručak za Marka – zvala je njegova mama”: Priča o ljubavi, granicama i vlastitoj vrijednosti

“Ela, još spavaš? Vrijeme je da napraviš doručak za Marka!” – glasno je zazvonio mobitel, a na ekranu je pisalo: “Markova mama”. Bila je subota ujutro, sunce je već grijalo prozor naše male garsonijere na Trešnjevci, a ja sam još uvijek ležala u krevetu, pokušavajući skupiti snage za novi dan. Marko je hrkao pored mene, potpuno nesvjestan da njegova majka već pola sata pokušava upravljati našim životima s drugog kraja grada.

“Gospođo Vesna, Marko još spava. I ja isto. Subota je,” promrmljala sam, pokušavajući zvučati pristojno, ali i dovoljno odlučno. S druge strane tišina, pa onda uzdah: “Ela, znaš da on voli kad ga dočeka doručak. Ja sam mu uvijek spremala jaja na oko i svježi kruh. Nije valjda problem?”

Spustila sam mobitel na noćni ormarić i zurila u strop. U meni se miješala ljutnja i tuga. Kako sam došla do toga da mi netko diktira kad ću ustati i što ću kuhati? Jesam li ja Markova djevojka ili zamjena za njegovu mamu?

Marka sam upoznala prije dvije godine na koncertu u Močvari. Bio je šarmantan, smiješan, znao je sve stihove Pipsa i pričao mi o svojim snovima – o putovanjima, pisanju romana, životu izvan Hrvatske. U početku mi je bilo simpatično što je vezan za obitelj. “Obitelj je sve,” govorio je. “Moja mama mi je najbolja prijateljica.” Nisam tada znala što to zapravo znači.

Prvi znakovi su se pojavili kad smo počeli živjeti zajedno. Marko nije znao gdje stoje čarape, kako se pali perilica za rublje, ni gdje se kupuje povrće na placu. “Moja mama to uvijek radi,” govorio bi s osmijehom, kao da je to nešto najnormalnije na svijetu. U početku sam mu sve pokazivala s ljubavlju, ali s vremenom sam shvatila da on ne želi naučiti – lakše mu je nazvati mamu.

Jednog dana, dok sam spremala večeru, Marko je sjedio za stolom i tipkao poruke. “S kim pišeš?” pitala sam ga.

“S mamom. Pita jesmo li kupili dovoljno mlijeka i treba li ti pomoć oko ručka za sutra.”

“Marko, možeš li joj reći da smo odrasli ljudi? Da možemo sami odlučiti što ćemo jesti?”

Pogledao me zbunjeno: “Zašto si tako nervozna? Ona samo želi pomoći.”

Nisam znala kako mu objasniti da me guši ta stalna prisutnost njegove majke u našem životu. Da mi nije problem napraviti doručak ili ručak, ali mi smeta što se to od mene očekuje kao dužnost – kao da sam preuzela njezinu ulogu.

S vremenom su se počeli nizati sukobi. Vesna bi dolazila nenajavljeno s kolačima i svježim vešom, kritizirala moj način kuhanja (“Moja sarma je ipak malo bolja, Ela”), slagala Markove košulje po bojama i ostavljala cedulje s podsjetnicima: “Ne zaboravi Marku dati vitamine!”

Jedne večeri, nakon što smo se posvađali zbog toga što je Marko zaboravio platiti račune (“Mama to uvijek podsjeti tatu!”), sjela sam na balkon s prijateljicom Ivanom.

“Ili ćeš ti biti njegova mama ili ćeš biti njegova cura,” rekla mi je Ivana dok smo pile vino iz tetrapaka. “Ne možeš oboje.”

Te riječi su me pogodile ravno u srce. Jesam li ja stvarno postala njegova druga mama? Gdje sam nestala ja – Ela koja voli putovati, koja sanja o vlastitom stanu bez tuđih cedulja i savjeta?

Pokušala sam razgovarati s Markom. “Znaš li koliko me boli kad tvoja mama zove svaki dan i pita jesam li ti napravila ručak? Osjećam se kao sluškinja.”

Marko je šutio dugo, a onda rekao: “Ali ona samo želi najbolje za mene… i za nas.”

“Ali što ja želim?” pitala sam ga tiho.

Nije znao odgovoriti.

Nakon toga su dani prolazili u napetosti. Počela sam izbjegavati Vesnu, a Marko je postajao sve povučeniji. Kad god bih predložila vikend izlet ili odlazak na more bez njegove mame, naljutio bi se: “Zašto ne može s nama? Njoj bi to puno značilo.”

Jednog jutra pronašla sam poruku na frižideru: “Ela, molim te pazi da Marko ne zaboravi uzeti lijekove. Hvala! Vesna.”

U tom trenutku nešto je puklo u meni. Uzela sam torbu i otišla kod roditelja na Jarun. Mama me zagrlila bez riječi, a tata je samo rekao: “Dijete moje, ljubav nije žrtva ako gubiš sebe.”

Provela sam nekoliko dana razmišljajući o svemu – o ljubavi, kompromisima, granicama. Volim li ja Marka ili samo ideju o njemu? Jesam li spremna cijeli život biti druga violina njegovoj mami?

Kad sam se vratila u stan, Marko me dočekao zabrinut.

“Ela… gdje si bila?”

“Morala sam razmisliti,” rekla sam iskreno. “Ne mogu više ovako. Ili ćemo biti partneri ili ću otići.”

Gledao me dugo, a onda tiho rekao: “Ne znam mogu li bez nje… ali ne želim ni bez tebe.”

Tada sam shvatila – možda ljubav nije dovoljna kad nema poštovanja i slobode.

Sjedim sada na prozoru naše garsonijere i gledam tramvaje kako prolaze Ilicom. Pitam se: Koliko daleko treba ići zbog ljubavi? Gdje prestaje kompromis, a počinje gubitak sebe? Što biste vi napravili na mom mjestu?