“Jesi li još u krevetu? Vrijeme je za doručak za Marka – njegova mama je zvala”: Trebam li živjeti s muškarcem koji je pod majčinim utjecajem?
“Ana, jesi li još u krevetu? Vrijeme je za doručak za Marka – njegova mama je zvala!”
Zastala sam na pola puta do kuhinje, mobitel mi je zadrhtao u ruci. Glas moje cimerice Ivane bio je pun ironije, ali i suosjećanja. Pogledala sam prema vratima spavaće sobe, iza kojih je Marko još uvijek spavao, mirno kao dijete. U meni se miješala ljutnja i tuga. Nisam znala što me više boli – to što sam opet ustala ranije zbog njega ili to što me njegova majka podsjeća na to svaki dan.
Sve je počelo prije godinu dana na rođendanu zajedničkog prijatelja. Marko je bio šarmantan, duhovit, s onim osmijehom koji te razoruža. Pričali smo cijelu večer o svemu – od filmova do toga kako je teško pronaći posao u Zagrebu bez veze. Kad me pitao za broj, srce mi je preskočilo. Nisam ni slutila da će mi taj broj kasnije biti izvor tolikih frustracija.
Prvi mjeseci bili su bajka. Marko me vodio na izlete po Gorskom kotaru, šetali smo Jarunom, smijali se glupostima i dijelili snove o budućnosti. Onda sam prvi put upoznala njegovu mamu, gospođu Mirjanu. Dočekala me s kolačima i stisnutim osmijehom. “Ana, drago mi je što si tu. Nadam se da znaš kuhati, Marko voli domaću hranu.”
Tada sam se samo nasmijala, ali ubrzo sam shvatila da to nije bila šala. Mirjana je zvala Marka svaki dan – pitala ga što jede, ima li dovoljno toplih čarapa, kad će doći doma. Kad smo odlučili živjeti zajedno, rekla mi je: “Samo pazi da mu ne fali ništa.”
Prvih nekoliko tjedana u našem stanu bili su puni nade. Kupovali smo namještaj na Njuškalu, svađali se oko boje zavjesa i smijali se kad bismo zajedno kuhali večeru. Ali onda su počeli pozivi. Prvo diskretni, pa sve češći. “Ana, jesi li skuhala juhu? Marko voli juhu od rajčice.” “Ana, ne zaboravi mu ispeglati košulje.”
Jednog jutra, dok sam žurila na posao, Marko me zaustavio: “Mama kaže da bi bilo dobro da kupimo novi usisavač. Ovaj nije dovoljno jak.” Pogledala sam ga u nevjerici.
“Marko, zar ne možemo sami odlučiti što nam treba?”
Slegnuo je ramenima: “Znaš kakva je ona. Samo želi pomoći.”
Ali nije to bila pomoć. Bio je to nadzor.
Počela sam osjećati da živim s dvoje ljudi – s Markom i njegovom majkom. Svaki naš plan morao je proći njezinu provjeru. Kad sam predložila vikend u Splitu kod moje obitelji, Marko je rekao: “Mama kaže da bi radije da ostanemo ovdje ovaj vikend.”
Jedne večeri, nakon što sam cijeli dan radila i još skuhala večeru, Marko je sjedio za stolom i tipkao poruke.
“Kome pišeš?” pitala sam.
“Mami. Pita što si kuhala.”
Osjetila sam kako mi krv vrije.
“Marko, zar ne vidiš koliko ovo ide predaleko? Ja nisam tvoja kuharica ni tvoja mama!”
Pogledao me zbunjeno: “Ali ona samo brine…”
Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam u strop i razmišljala o svemu što sam žrtvovala – svoj mir, svoje vrijeme, svoje dostojanstvo. Sjetila sam se svog oca koji je uvijek govorio: “Ako ne znaš gdje ti je mjesto u tuđoj kući, bolje ostani u svojoj.”
Sljedećih tjedana pokušavala sam razgovarati s Markom. Pitala ga zašto dopušta majci da upravlja našim životom.
“Ne želim je povrijediti,” rekao bi tiho.
“A mene?”
Nije imao odgovor.
Jednog jutra, dok sam prala suđe, zazvonio je telefon. Bila je Mirjana.
“Ana, možeš li danas napraviti sarmu? Marko voli kad mu ti napraviš.”
Spustila sam slušalicu i osjetila suze na obrazima. Nisam znala više tko sam – djevojka koju je Marko volio ili pomoćnica njegove majke.
Ivana me gledala sa strane: “Ana, dokle misliš ovako?”
Nisam znala odgovoriti.
Tog dana odlučila sam otići kod svojih roditelja u Osijek na nekoliko dana. Trebalo mi je vremena da razmislim o svemu.
Mama me dočekala zagrljajem: “Dijete moje, nitko ne smije biti tvoj gospodar.”
Tih nekoliko dana kod kuće vratilo mi je snagu. Razgovarala sam s prijateljicama koje su imale slična iskustva. Svi su rekli isto: “Ako on ne postavi granice svojoj majci, nikad nećeš biti sretna.”
Vratila sam se u Zagreb odlučna da razgovaram s Markom posljednji put.
“Marko,” rekla sam mu dok smo sjedili za stolom, “volim te, ali ne mogu više ovako. Ili ćemo biti partneri ili ću otići.”
Gledao me dugo, a onda tiho rekao: “Ne znam mogu li joj reći ne.”
Tada sam znala – odgovor nije bio moj.
Spakirala sam stvari i otišla.
Danas, dok sjedim sama u svom stanu i pijem kavu na balkonu, pitam se: Zašto toliko žena kod nas mora birati između ljubavi i vlastitog dostojanstva? Zar smo mi uvijek te koje moraju popustiti? Što biste vi napravili na mom mjestu?