Između Majke i Supruge: Bitka za Srce Mog Muža
“Opet si zaboravio kupiti kruh, Dario?” – moj glas je drhtao dok sam gledala muža kako nervozno spušta ključeve na kuhinjski stol. Nije mi ni odgovorio, samo je slegnuo ramenima i odmah posegnuo za mobitelom. Znam što slijedi. Uvijek ista scena: poziv njegovoj majci, Arijani. “Mama, stigao sam kući. Da, dobro sam. Da, jeo sam. Ne, nije hladno. Da, naravno da sam obukao onu vestu što si mi kupila.”
Sjedila sam za stolom, stisnutih šaka, osjećajući kako mi srce lupa od bijesa i tuge. Od prvog dana našeg braka osjećam se kao gost u vlastitom domu. Arijana je uvijek tu, nevidljiva, ali prisutna u svakoj našoj odluci, u svakom razgovoru. Kad sam prvi put došla kod nje na ručak, još kao Darijeva djevojka, nasmiješila mi se i rekla: “Draga, kod nas se sarma pravi ovako, ne kao kod vas u Mostaru.” Tada sam to smatrala simpatičnim zadirkivanjem. Danas znam da je to bio prvi znak – ona nikad neće pustiti svog sina.
“Jesi li gladna?” pitao me Dario, ali pogled mu je bio prikovan za ekran. “Mama pita što ćemo za vikend. Kaže da bi mogli doći na ručak.”
“Dario, svaki vikend idemo kod tvoje mame. Kad ćemo mi imati svoj vikend? Samo nas dvoje?”
Zastao je, zbunjen. “Ali ona se veseli. Znaš da joj puno značimo. Ipak je sama otkad je tata umro.”
“A ja? Ja sam ti žena. Zar ja ne trebam biti na prvom mjestu?”
Tišina. Samo tišina. U toj tišini čujem sve – Arijanine riječi, Darijevu nesigurnost, vlastitu usamljenost.
Nisam odrasla u Zagrebu. Došla sam iz Mostara, ostavila roditelje, prijatelje, sve što mi je bilo poznato. Dario mi je bio sve. Ali sada, nakon tri godine braka, osjećam se kao strankinja. Svaki put kad pokušam nešto promijeniti, naiđem na zid. “Moja mama to ne bi tako…”, “Mama kaže da je bolje ovako…”, “Mama misli…”. Ponekad se pitam jesam li se udala za njega ili za njih dvoje.
Jedne večeri, nakon još jedne svađe oko toga gdje ćemo provesti Božić, sjela sam na balkon i zapalila cigaretu, iako sam prestala pušiti još na fakultetu. Suze su mi klizile niz lice. Sjetila sam se mame kako mi govori: “Draga, brak je kompromis. Ali ne smiješ izgubiti sebe.” Jesam li već izgubila sebe?
Sljedećeg jutra, dok sam spremala doručak, Arijana je došla nenajavljeno. “Dobar dan, djeco! Donijela sam vam pitu od jabuka. Dario, jesi li uzeo vitamine? Izgledaš umorno.”
“Dobro sam, mama”, odgovorio je Dario, ali nije ni pogledao u mene. Ja sam samo stajala sa strane, osjećajući se kao višak.
“Ana, draga, znaš li ti da Dario voli kad mu se jaja prže na maslacu, ne na ulju? Tako sam ga ja uvijek hranila.”
“Znam, Arijana”, odgovorila sam tiho, ali ona me nije ni čula. Već je vadila tavu iz ormarića.
Te večeri sam odlučila razgovarati s Darijem. “Dario, moramo nešto promijeniti. Ne mogu više ovako. Osjećam se kao da dijelim tebe s tvojom mamom. Znam da ti je teško, ali ja sam tvoja žena. Zar ne vidiš da me ovo uništava?”
Dugo je šutio. “Ana, ne mogu birati između vas dvije. Obe vas volim. Mama je sama, ti si mi žena. Ne znam što da radim.”
“Ali moraš postaviti granice. Ne može ona stalno dolaziti bez najave, ne možeš svaki problem prvo njoj reći. Zar ne vidiš da ja više ne znam gdje mi je mjesto?”
Nije odgovorio. Samo je otišao u drugu sobu.
Sljedećih dana atmosfera je bila ledena. Arijana je nastavila zvati svaki dan, dolazila je s kolačima, savjetima, kritikama. Dario je bio sve tiši. Ja sam bila sve usamljenija.
Jednog popodneva, dok sam sjedila u parku s prijateljicom Lejlom, iz mene je izletjelo: “Ne mogu više. Ili ću ja otići, ili će se nešto morati promijeniti.”
Lejla me pogledala ozbiljno. “Ana, moraš mu reći točno što osjećaš. I moraš biti spremna na to da možda nećeš dobiti ono što želiš. Ali ne smiješ pristati na život u kojem si uvijek druga.”
Te večeri sam sjela s Darijem. “Dario, volim te. Ali više ne mogu ovako. Ako ne postaviš granice s mamom, ja ću otići. Ne želim biti tvoja druga obitelj. Želim biti tvoja prva.”
Gledao me dugo, oči su mu bile pune suza. “Ana, bojim se da ću povrijediti mamu. Ona nema nikoga osim mene.”
“A ja? Zar ja nemam nikoga osim tebe? Zar ja nisam ostavila sve zbog nas? Zar ja ne zaslužujem tvoju lojalnost?”
Te noći nisam spavala. Dario je otišao kod mame. Vratio se tek ujutro. Sjeli smo za stol, šutjeli dugo.
“Razgovarao sam s mamom”, rekao je napokon. “Rekao sam joj da mora poštovati naš prostor. Da si ti moja žena i da si mi najvažnija. Plakala je, ali je rekla da razumije.”
Nisam znala što osjećam – olakšanje ili krivnju. Znam da će biti teško. Znam da će Arijana biti povrijeđena. Ali prvi put nakon dugo vremena osjećam da imam pravo na svoj život.
Ponekad se pitam: Je li moguće voljeti roditelja i biti odan partneru? Gdje je granica između ljubavi i dužnosti? Koliko smo spremni žrtvovati za mir u kući – i kad je vrijeme da kažemo: dosta je?