Između Dvoje Srca: Kad Djeca Odlučuju o Ljubavi

“Ne mogu vjerovati da ovo govoriš, Dario!” glas mi je drhtao dok sam stajala nasred njegove dnevne sobe, okružena mirisom svježe skuhane kave i napetosti koja se mogla rezati nožem. “Ivana, molim te, pokušaj ih razumjeti… Oni su još uvijek djeca,” odgovorio je tiho, spuštajući pogled kao da se srami vlastitih riječi. Luka i Ema, njegova djeca iz prvog braka, sjedili su na kauču, oboje s rukama prekriženim na prsima, lica im tvrda i zatvorena.

Sve je počelo prije dvije godine, kad sam Darija upoznala na seminaru u Sarajevu. On, profesor povijesti iz Mostara, ja novinarka iz Zagreba. Veza nam je cvjetala uprkos udaljenosti, a svaki susret bio je poput praznika. Kad mi je prvi put rekao da ima dvoje djece iz prvog braka s Anom, nije mi to smetalo. “Djeca su blagoslov,” govorila sam prijateljicama. Nisam znala koliko će ta rečenica kasnije boljeti.

Prvi put sam Luku i Emu upoznala prošlog proljeća. Dario ih je doveo u Zagreb na vikend. Pripremila sam kolače, kupila društvene igre, čak sam naučila igrati FIFA-u na PlayStationu. Ali njihova rezerviranost bila je ledena. “Mama kaže da si ti kriva što tata više nije s nama,” rekla mi je Ema jedne večeri dok smo prali suđe. “Ali ja nisam ni poznavala tvog tatu kad su se rastali,” pokušala sam objasniti, ali ona je samo slegnula ramenima.

Dario je bio rastrgan između mene i djece. Svaki naš razgovor završavao bi njegovim uzdahom: “Ivana, molim te, daj im vremena.” Ali vrijeme nije donosilo ništa osim novih prepreka. Ana, njegova bivša žena, slala bi poruke: “Djeca su plakala cijelu noć. Ne znam što im radiš.” Osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu.

Jednog dana, dok smo šetali Maksimirom, Dario me zaustavio. “Ivana, želim te zaprositi.” Srce mi je preskočilo od sreće. Pristala sam bez razmišljanja. Počeli smo planirati vjenčanje u Mostaru, uz rijeku Neretvu, gdje smo imali prvi poljubac.

Ali kako su pripreme odmicale, Luka i Ema su postajali sve povučeniji. Odbijali su razgovarati sa mnom, a Dario je sve češće bio odsutan mislima. Jedne večeri došao je kod mene s pogledom koji nikada neću zaboraviti.

“Ivana… razgovarao sam s Lukom i Emom. Rekli su mi da će otići živjeti kod majke ako se vjenčamo. Kažu da bi to bila izdaja njihove mame.”

Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. “Znači… biraš njih?” prošaptala sam.

“Ne mogu ih izgubiti. Oni su moja djeca,” odgovorio je slomljenim glasom.

Tjednima nakon toga osjećala sam se kao duh u vlastitom stanu. Prijateljice su me tješile: “Djeca će odrasti, promijenit će mišljenje.” Ali što ako ne promijene? Što ako ljubav uvijek mora biti žrtva prošlosti?

Jedne večeri nazvala me njegova bivša žena Ana. “Ivana, znam da nisi kriva za naš razvod. Ali moji klinci te ne mogu prihvatiti. Možda bi bilo najbolje da pustiš Darija…”

Nisam joj ništa odgovorila. Samo sam plakala.

Dario je dolazio još nekoliko puta, pokušavao objasniti, molio me za razumijevanje. “Možda jednog dana… kad odrastu…” Ali ja nisam htjela čekati život na pauzi.

Na kraju sam mu vratila prsten ispod stare lipe u parku gdje smo se prvi put poljubili.

“Znaš li koliko boli kad moraš pustiti nekoga koga voliš?” pitala sam ga kroz suze.

On je samo šutio.

Danas često razmišljam o toj odluci. Jesam li pogriješila što sam pustila Darija? Ili sam bila hrabra što nisam pristala biti druga najbolja u njegovom životu? Može li ljubav preživjeti kad djeca iz prvog braka ne žele prihvatiti novu osobu? Što biste vi učinili na mom mjestu?