Između Dviju Kuća: Suze i Krivnja Jedne Kćeri
“Jelena! Gdje si opet? Jesi li zaboravila da si mi obećala danas doći?” Majčin glas para tišinu mog stana, dok pokušavam umiriti Lejlu koja vrišti jer joj je ispala omiljena lutka. S druge strane, Dino, moj muž, pokušava skuhati ručak, ali nema pojma gdje stoji sol. Stariji sinovi, Filip i Amar, već su se posvađali oko daljinskog.
“Mama, ne mogu danas, stvarno ne mogu… Lejla je bolesna, Dino radi od kuće, a dečki su…”
“Uvijek imaš izgovor! Kad sam ja bila tvojih godina, sve sam sama stizala! I troje djece i posao i kuću! Nisi ti ni upola kao ja!”
Osjećam kako mi se grlo steže. Znam da je usamljena otkad je tata umro prije tri godine. Znam da joj je teško u toj velikoj kući u Sarajevu, gdje svaki zid šapuće o prošlim vremenima. Ali ja nisam ona. Ja sam Jelena, imam 32 godine, živim u Zagrebu i svaki dan mi je borba.
Nakon što spustim slušalicu, Dino me pogleda s mješavinom sažaljenja i frustracije. “Opet tvoja mama? Jelena, moraš joj reći da ne možeš stalno biti tamo. Pogledaj nas – ni nas nemaš vremena vidjeti.”
“Znam… ali ona nema nikoga osim mene. Sestra je otišla u Njemačku, brat se javlja samo kad mu treba novac. Ja sam joj sve.”
Dino uzdahne i okrene se štednjaku. “A mi? Što smo mi tebi?”
Te riječi me pogode jače nego što bih htjela priznati. Noću ležim budna, gledam u strop i pitam se: gdje sam ja u svemu ovome? Jesam li dobra kćer ako ne idem majci svaki dan? Jesam li dobra majka ako ostavljam svoju djecu zbog nje?
Sljedećeg jutra, dok perem suđe, mobitel opet zazvoni. “Jelena, nisi jučer došla. Prašina mi je svuda po policama. I prozori su prljavi. Kako te nije sram? Susjeda Azra kaže da me nikad ne posjećuješ!”
Pogledam Lejlu koja me vuče za rukav: “Mama, gladna sam!”
“Mama, stvarno ne mogu danas. Lejla ima temperaturu…”
“Uvijek neka bolest! Kad ćeš već jednom odrasti? Ja sam tebe rodila, hranila, školovala! Zar mi to ovako vraćaš?”
Osjećam kako mi suze naviru na oči. Sjetim se djetinjstva – kako me grlila kad sam imala noćne more, kako je pekla pitu za svaki moj rođendan. Ali sjetim se i njezinih prijekora, vječne kritike, osjećaja da nikad nisam dovoljno dobra.
Dino navečer sjedi na balkonu s pivom u ruci. “Jelena, moraš postaviti granice. Tvoja mama te guši. Ne možeš biti ni tamo ni ovdje – izgubit ćeš sebe.”
“Ali što ako joj nešto bude? Što ako padne sama u toj kući? Što ako me jednog dana više nema da joj pomognem? Hoću li moći živjeti s tim?”
On šuti. Znam da nema odgovora.
Nedjelja je. Vozim se prema Sarajevu s Lejlom na stražnjem sjedalu. Dečki su ostali s Dinom. U autu vlada tišina koju prekida samo Lejlino povremeno kašljucanje.
Majka me dočeka na vratima s prekrštenim rukama.
“Napokon si se udostojila doći! Pogledaj ovu kuću – zar ti nije žao kako izgleda? Kad si zadnji put oprala ove prozore?”
U meni nešto pukne.
“Mama, imam troje djece! Imam muža! Imam svoj život! Ne mogu svaki dan biti ovdje!”
Ona me gleda kao da sam je ošamarila.
“Znači sad sam ti teret? Znači sad ti smetam? Sve sam ti dala! Sve! A ti… ti nemaš vremena za mene!”
Lejla se rasplače. Ja je grlim i osjećam kako mi srce puca na pola.
“Mama… molim te… pokušaj me razumjeti. Ne mogu više ovako.”
Ona okreće glavu i odlazi u kuhinju bez riječi.
Vraćam se kući kasno navečer. Dino me čeka budan.
“I?”
Samo slegnem ramenima.
“Ništa se nije promijenilo. Samo sam još umornija nego prije.”
On me zagrli i šapne: “Vrijeme je da misliš na sebe i svoju djecu. Tvoja mama će uvijek biti tvoja mama – ali ti si sada majka svojoj djeci. Oni te trebaju više nego itko drugi.”
Te noći dugo razmišljam o svemu. O majci koja ne zna biti sama, o sebi koja ne zna reći ‘ne’, o svojoj djeci koja zaslužuju majku koja nije stalno iscrpljena i tužna.
Sljedeći dan šaljem majci poruku: “Mama, volim te, ali ne mogu dolaziti svaki dan. Ako ti treba pomoć, možemo dogovoriti nekoga tko će ti čistiti ili ti praviti društvo kad ja ne mogu.” Znam da će biti ljuta, možda će plakati ili me ignorirati danima. Ali prvi put osjećam olakšanje.
Gledam svoju djecu kako se igraju na tepihu i pitam se: Jesam li sebična što biram njih umjesto nje? Ili je vrijeme da naučim biti majka svojoj djeci onako kako bih voljela da je ona bila meni?
Što vi mislite – gdje završava dužnost kćeri i počinje pravo na vlastiti život?