Između četiri zida: Bitka za vlastiti dom
“Neću kupiti trosoban stan samo da bih živjela sa svekrvom!” povikala sam, glas mi je zadrhtao, a Damir je spustio pogled na stol, izbjegavajući i moj i majčin pogled. Vesna je sjedila nasuprot mene, ruku prekriženih na prsima, s onim poznatim izrazom lica koji je značio da joj nešto nije po volji.
“Ajla, ne budi sebična. Znaš da sam sama otkad je tvoj svekar umro. Damir i ja smo uvijek bili bliski. Zar ti je toliko teško podijeliti dom?”
Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. Otkad smo Damir i ja počeli tražiti stan, Vesna je bila prisutna na svakom koraku – od razgledavanja stanova do biranja pločica za kupaonicu. Svaki put kad bih predložila nešto što bi nam odgovaralo kao mladom paru, ona bi to odbacila s osmijehom: “To nije praktično. Trebat će vam više prostora kad dođu djeca. I naravno, ja bih mogla pomoći oko svega.”
Damir je šutio. Znao je koliko mi smeta što Vesna želi biti uključena u svaki aspekt našeg života, ali nikad nije imao hrabrosti suprotstaviti joj se. Njegova šutnja me boljela više od njenih riječi.
Prvi put sam se osjećala kao gost u vlastitom životu. Svaki razgovor o budućnosti završavao je s Vesninim planovima – ne našima. “Ajla, znaš da ti želim samo dobro. Danas-sutra kad dobijete dijete, bit će ti lakše ako sam tu. Svi tako žive kod nas!”
Ali ja nisam željela živjeti kao svi. Željela sam svoj mir, svoj kutak, svoje jutro bez tuđih komentara o tome kako kuham kavu ili slažem rublje.
Jedne večeri, nakon još jednog razgledavanja prevelikog stana u Novom Zagrebu, sjeli smo Damir i ja na klupu ispred zgrade. Kiša je lagano sipila po lišću drveća.
“Damire, ne mogu više ovako. Osjećam se kao da gubim samu sebe. Zar ti ne vidiš koliko mi ovo teško pada?”
Pogledao me, oči su mu bile umorne. “Znam, Ajla… Ali mama nam stvarno puno pomaže. Bez nje ne bismo mogli ni razmišljati o kupnji stana. Osim toga… Ona nema nikoga osim mene.”
“A što je sa mnom? Zar ja nisam tvoja obitelj? Zar nije vrijeme da počnemo graditi nešto svoje?”
Nije odgovorio. Samo je slegnuo ramenima.
Sljedećih dana osjećala sam se kao da hodam po jajima. Vesna je dolazila svaki dan s novim oglasima za trosobne stanove – “da svi imamo svoj mir”, kako bi rekla, ali znala sam da to znači samo jedno: ona želi biti dio svakog našeg dana.
Moja mama, Azra, pokušavala me utješiti preko telefona iz Tuzle.
“Ajla, dijete moje, znam da ti nije lako. Ali moraš postaviti granice. Ako sad popustiš, nikad nećeš imati svoj mir. Sjećaš se kako je meni bilo sa tvojom nanom? Moraš biti hrabra.”
Ali hrabrost mi je bila poput vode u pustinji – nestajala je svaki put kad bih pokušala razgovarati s Damirom ili Vesnom.
Jednog popodneva, dok sam slagala rublje u dnevnoj sobi, Vesna je ušla bez kucanja.
“Ajla, gledala sam još jedan stan na Trešnjevci. Blizu je škole i tramvaja. Ima veliku kuhinju – taman za nas tri!”
Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima.
“Vesna, molim vas… Ja stvarno želim da vi budete dio našeg života, ali ne mogu živjeti s vama pod istim krovom. Trebam svoj prostor.”
Njen pogled se smračio.
“Znači, izbacuješ me? Nakon svega što sam učinila za vas? Znaš li ti koliko sam žrtvovala za Damira? Ti si došla iz Bosne i sad bi mene tjerala iz života mog sina?”
Te riječi su me pogodile kao šamar.
Damir je ušao taman na vrijeme da čuje zadnju rečenicu.
“Mama! Dosta! Ajla nije ništa loše rekla. Samo želi malo privatnosti… I ja isto želim!”
Vesna ga je pogledala kao da ga prvi put vidi.
“Ti bi mene ostavio samu? Zbog nje?”
Damir je duboko udahnuo.
“Mama… Vrijeme je da Ajla i ja probamo sami. Možeš dolaziti kad god želiš, ali moramo imati svoj dom.”
Vesna se okrenula i izašla iz stana bez riječi.
Te noći nisam mogla spavati. Osjećala sam krivnju i olakšanje istovremeno. Damir me zagrlio i šapnuo: “Bit će teško neko vrijeme… Ali vjerujem da ćemo uspjeti.”
Dva mjeseca kasnije uselili smo se u mali dvosobni stan na Jarunu. Vesna nam nije dolazila tjednima, ali polako smo gradili novi odnos – s više poštovanja i manje očekivanja.
I danas se pitam: Jesam li bila sebična što sam željela svoj mir? Ili je pravo na vlastiti prostor nešto što svaka žena treba tražiti bez srama? Kako vi rješavate ovakve situacije u svojim obiteljima?