Izbacila sam muža i njegove roditelje – i ne kajem se ni zbog čega

“Jesi li ti stvarno toliko nesposobna, Ivana? Pa pogledaj na što ti kuća liči!” glas svekrve odjeknuo je kroz hodnik dok sam pokušavala smiriti ruke koje su mi drhtale od bijesa i srama. Moj muž, Dario, stajao je pored nje, šutio i gledao u pod, kao i uvijek. Njegov otac, gospodin Franjo, samo je odmahnuo glavom i sjeo za stol, čekajući ručak kao da je sve normalno. U tom trenutku, dok sam stajala s krpom u ruci i suzama u očima, shvatila sam da više ne mogu. Ne želim više biti nečija služavka, nečija meta za frustracije.

Godinama sam pokušavala biti savršena snaha. Dolazila bih s posla umorna, ali bih ipak kuhala, čistila, prala njihove stvari. Svekrva bi uvijek pronašla zamjerku – “Juha ti je preslana”, “Dario je opet smršavio, ne znaš ga nahraniti”, “Nisi dobro opeglala košulje”. Dario bi me samo pogledao onim praznim pogledom i rekao: “Pusti mamu, znaš kakva je ona.” Ali ja sam znala – nije problem bio samo u njoj. Problem je bio u tome što me nitko nije štitio. Što sam bila sama protiv njih troje.

Sjećam se kad smo se tek vjenčali. Bila sam sretna, puna nade. Dario je bio nježan, pažljiv. Njegovi roditelji su mi djelovali strogo, ali mislila sam da će me s vremenom prihvatiti. Prvi put kad su došli kod nas, svekrva je odmah počela preuređivati kuhinju, premještati lonce i tanjure bez pitanja. “Ovdje ti je bolje ovo držati”, rekla je. Nisam ništa rekla. Dario je šutio. Tada sam prvi put osjetila knedlu u grlu.

Godine su prolazile. Svaki vikend oni bi dolazili – nekad najavljeni, češće nenajavljeni. Svekar bi komentirao politiku, nogomet, a kad bi mu dosadilo, počeo bi pričati kako je njegova žena sve radila bolje od mene. Svekrva bi mi uzimala dijete iz ruku uz rečenicu: “Daj meni, ti si preumorna da ga držiš kako treba.” Dario bi sjedio za računalom ili gledao televiziju. Kad bih mu rekla da mi treba pomoć ili podrška, odgovorio bi: “Ne pravi dramu. To su moji roditelji.”

Najgore je bilo prošle zime. Naša kćerka Lana imala je visoku temperaturu. Cijelu noć nisam spavala pazeći na nju. Ujutro su došli njegovi roditelji – naravno, bez najave. Svekrva je odmah počela vikati kako je dijete bolesno jer ja ne znam paziti na nju, jer joj ne oblačim dovoljno slojeva, jer joj dajem pogrešnu hranu. Svekar je rekao: “U naše vrijeme djeca nisu bila stalno bolesna!” Dario je samo slegnuo ramenima.

Te noći sam plakala u kupaonici dok su svi spavali. Gledala sam se u ogledalo i pitala se gdje sam nestala ona Ivana koja je imala snove, koja se smijala iz srca, koja je vjerovala da ljubav može sve pobijediti.

Sljedećih mjeseci postajalo je samo gore. Svekrva je počela dolaziti svaki dan pod izlikom da mi pomaže oko Lene, ali zapravo me samo nadzirala i kritizirala svaki moj pokret. Dario se povukao još više u sebe. Počela sam osjećati tjeskobu svaki put kad bih čula zvono na vratima.

Jednog dana, dok sam spremala ručak, svekrva je opet počela s uvredama: “Ti si nesposobna majka! Moj sin zaslužuje bolje!” Pogledala sam Darija – šutio je kao i uvijek. Lana se igrala na podu i pogledala me velikim očima punim straha.

Tada mi je nešto puklo u glavi. Bacila sam kuhaču na pod i viknula: “Dosta! Svi van iz moje kuće! Svi!” Svekrva je zanijemila od šoka, svekar se uspravio kao da će nešto reći, ali nije uspio izustiti ni riječ. Dario me gledao kao da me prvi put vidi.

“Ivana, što ti je?” pitao je tiho.

“Što mi je? Godinama trpim vaše ponižavanje! Godinama šutim jer mislim da će biti bolje! Ali neće biti bolje dok vi svi mislite da imate pravo gaziti po meni! Ovo je moj dom i više neću dozvoliti da me itko ovako tretira!”

Svekrva je pokušala nešto promrmljati o tome kako pretjerujem, ali ja sam otvorila vrata i pokazala im izlaz. “Ili ćete otići svi zajedno ili ću ja otići s Lanom i nikad se neću vratiti!”

Dario me gledao nekoliko sekundi, a onda ustao i krenuo prema vratima za svojim roditeljima. Nije rekao ni riječ.

Kad su otišli, sjela sam na pod pored Lane i zaplakala kao nikad prije. Osjetila sam olakšanje, ali i strah – što sad? Što ako sam pogriješila? Što ako Lana pati zbog moje odluke?

Prošlo je nekoliko tjedana otkako su otišli. Dario se nije javljao. Njegovi roditelji šalju poruke pune prijetnji i uvreda. Ali ja prvi put nakon dugo vremena dišem punim plućima. Lana se smije više nego ikad prije.

Ponekad noću ležim budna i pitam se: Jesam li bila sebična? Jesam li trebala još malo izdržati zbog djeteta? Ili sam napokon napravila ono što svaka žena treba napraviti kad shvati da više nema sebe?

Možda nisam savršena majka ni supruga – ali barem više nisam ničija žrtva.

Što vi mislite – gdje prestaje žrtvovanje za porodicu i počinje borba za vlastito dostojanstvo? Biste li vi imali hrabrosti napraviti isto?