Istina u razredu: Kad učiteljica progovori
“Ivana, što se dogodilo? Zašto je Luka plakao?” upitala me ravnateljica čim sam ušla u zbornicu, još uvijek drhteći od svega što se dogodilo. Pogledala sam je, ali riječi su mi zastale u grlu. U glavi mi je odzvanjala scena iz razreda: Luka, povučen dječak iz treće klupe, sjedio je s glavom na rukama, dok su mu suze klizile niz obraze. Oko njega su stajali Filip i Dario, najglasniji u razredu, smijući se i dobacujući mu nešto što nisam uspjela čuti dok nisam prišla bliže.
“Ništa, samo dječje prepirke,” pokušala sam odvratiti pažnju ravnateljice, ali znala sam da lažem. Nisam htjela odmah priznati što se dogodilo. Učiteljica sam već deset godina i naučila sam da istina u školi često ima visoku cijenu. Pogotovo kad su roditelji Filipa i Darija među najutjecajnijima u našem malom gradu.
Te večeri, dok sam sjedila za kuhinjskim stolom i gledala kroz prozor na kišu koja je neumorno padala po praznoj ulici, osjećala sam težinu na prsima. Moja kćerka Ana došla je do mene i tiho pitala: “Mama, jesi li dobro?” Samo sam je zagrlila. Nisam joj mogla reći da me boli nepravda koju svakodnevno gledam, ne samo među djecom, nego i među odraslima.
Sutradan sam odlučila razgovarati s Lukom prije nastave. Sjeli smo u praznoj učionici. “Luka, želiš li mi reći što se dogodilo jučer?” Pogledao me svojim velikim smeđim očima, a onda tiho rekao: “Filip i Dario su mi rekli da sam glup i da me nitko ne voli. Rekli su da će reći svima da sam ukrao novac iz blagajne ako ih ne poslušam.” Osjetila sam kako mi se srce steže. Luka je bio jedno od one djece koje uvijek pomažu, nikad ne prave probleme. Znala sam da nije ukrao ništa.
Nakon nastave pozvala sam Filipa i Darija na razgovor. “Dečki, možete li mi objasniti što se jučer dogodilo s Lukom?” Filip je odmah počeo: “Ništa posebno, samo smo se šalili. Luka je preosjetljiv.” Dario je šutio, gledao u pod. “Znate li koliko je važno biti iskren? I koliko riječi mogu povrijediti?” pitala sam ih. Filip je slegnuo ramenima: “Svi se tako zezamo.”
Te večeri nazvala me Filipova majka, gospođa Marija. “Učiteljice Ivana, čula sam da ste ispitivali mog Filipa zbog nekakvih gluposti. Moj sin nikad ne bi nikoga povrijedio! Znate li tko smo mi? Moj muž je predsjednik školskog odbora!” Glas joj je bio oštar, gotovo prijeteći. Osjetila sam kako mi ruke drhte dok sam pokušavala ostati smirena.
Sljedećih dana atmosfera u razredu bila je napeta. Luka je postao još povučeniji, a Filip i Dario su nastavili sa svojim šalama, ali sada opreznije, pazeći da ih ne čujem. Ostali učenici su šutjeli, nitko nije htio biti meta.
Na roditeljskom sastanku pokušala sam otvoriti temu međusobnog poštovanja i iskrenosti među djecom. Neki roditelji su me podržali pogledom, ali većina je šutjela ili nervozno gledala u mobitele. Nakon sastanka prišla mi je Dario-va mama, gospođa Sanela: “Znam da moj sin nije anđeo, ali molim vas da ga ne izdvajate pred drugima. Djeca su djeca.”
Počela sam sumnjati u sebe. Jesam li previše stroga? Jesam li možda pogriješila što sam pokušala zaštititi Luku? No onda mi je jednog dana prišla mala Emina iz zadnje klupe: “Učiteljice, Luka nije ništa ukrao. Ja sam vidjela kad su Filip i Dario uzeli novac iz blagajne.” Pogledala sam je iznenađeno: “Zašto to nisi prije rekla?” Slegnula je ramenima: “Bojim se njih…”
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svim godinama provedenim u školi, o svim nepravdama koje sam prešutjela jer sam se bojala reakcije roditelja ili ravnateljstva. Sjetila sam se svog prvog dana u školi kad sam obećala sebi da ću uvijek biti na strani istine.
Sljedeće jutro skupila sam hrabrost i otišla ravnateljici. Ispričala sam joj sve što znam, uključujući Eminino svjedočanstvo. Ravnateljica me dugo gledala pa tiho rekla: “Ivana, znaš li što ovo znači? Ako optužimo Filipa i Darija bez dokaza, roditelji će napraviti skandal.” Pogledala sam je odlučno: “Ali ako šutimo, šaljemo poruku da istina nije važna. Da moćni uvijek pobjeđuju.”
Ravnateljica je uzdahnula: “Dobro, razgovarat ćemo s njima zajedno.” Taj razgovor bio je najteži trenutak moje karijere. Filip i Dario su poricali sve, njihovi roditelji prijetili tužbama i novinskim člancima. Ali Emina je skupila hrabrost i pred svima ispričala što je vidjela.
Nakon toga ništa više nije bilo isto. Luka se polako vraćao sebi, ali povjerenje u razredu bilo je narušeno. Filip i Dario su dobili ukor pred cijelim razredom i morali su vratiti novac. Njihovi roditelji više nisu pozdravljali na ulici.
Ostala sam sama sa svojim mislima, pitajući se jesam li napravila pravu stvar ili samo zakomplicirala život sebi i djeci.
Ponekad se pitam: Je li vrijedno boriti se za istinu kad znaš da ćeš biti kažnjen zbog toga? Ili bi bilo lakše šutjeti kao svi ostali?