Ispovijest o izdaji: Kako me najbolja prijateljica pretvorila u stranca

“Zašto si to napravila, Jasmina?” moj glas je drhtao dok sam stajala nasred dnevnog boravka, stežući u ruci izgužvani papir s dokazima. Njezine oči, inače tople i blage, sada su bile hladne kao prosinački vjetar na splitskoj rivi. “Nisam imala izbora, Mirela… Ti to ne razumiješ,” prošaptala je, ali nisam više mogla slušati njezine izgovore.

Sve je počelo prije dvadeset godina, u malom stanu na Trnju, gdje smo Jasmina i ja dijelile studentske dane i snove o boljem životu. Ona je bila ona koja je uvijek kasnila na predavanja, a ja sam joj pisala bilješke i kuhala kavu kad bi došla iscrpljena s posla. Bila sam joj sestra koju nikad nije imala. Kad joj je otac umro, ja sam bila ta koja je držala njezinu ruku na sprovodu. Kad joj je brat završio u problemima s drogom, ja sam skupljala novac za njegovu rehabilitaciju. Nikad nisam pitala zašto uvijek ja dajem više – vjerovala sam da je to prijateljstvo.

Godine su prolazile. Jasmina se udala za Vedrana, dobili su dvoje djece. Ja sam ostala sama, ali nisam žalila – bila sam teta Mirela, uvijek spremna uskočiti kad treba pričuvati malu Saru ili pomoći oko kredita. Kad su imali problema s novcem, posuđivala sam im bez pitanja. “Vratit ćemo ti čim Vedran dobije posao u Njemačkoj,” govorila bi Jasmina. Nikad nisam tražila da mi vrate.

Ali prošle zime, kad mi je majka teško oboljela i ostala sam bez posla zbog otkaza u firmi, prvi put sam osjetila što znači biti sama. Zvala sam Jasminu, plakala joj u slušalicu: “Ne znam što ću, Jasmina… Ne mogu više sama.” Ona bi uvijek imala neki izgovor – “Sara ima temperaturu”, “Vedran radi prekovremeno”, “Moram do banke”. Počela sam osjećati gorčinu, ali tješila sam se da će sve biti u redu.

Jednog dana, dok sam sređivala papire zbog socijalne pomoći, primijetila sam čudne transakcije s mog računa. Isprva sam pomislila da je greška banke. Ali kad sam otišla provjeriti izvod, srce mi je stalo – netko je mjesecima podizao novac s mog računa. Ime na ispisu bilo je jasno: Jasmina Kovačević.

Nisam mogla vjerovati. Provela sam noć budna, prevrćući se po krevetu i pokušavajući shvatiti gdje sam pogriješila. Sljedeće jutro otišla sam do njezine kuće. Djeca su gledala crtiće, Vedran nije bio doma. Pokazala sam joj papire. “Zašto?” pitala sam tiho.

Jasmina je šutjela dugo, a onda počela plakati. “Mirela, nisam znala kako ti reći… Vedran je izgubio posao još prošle godine, dugovi su nas pritisli… Nisam imala kome drugome…”

“Ali zašto nisi pitala? Zašto si mi uzimala iza leđa?”

“Bože, Mirela, ti si uvijek imala više od mene! Ti nemaš djecu, nemaš muža… Mislila sam da ti neće faliti!”

Te riječi su me zaboljele više od same krađe. Sve godine žrtve i ljubavi pretvorile su se u pepeo pred mojim očima. Nisam znala što reći. Samo sam izašla iz stana i zalupila vratima.

Tjedni su prolazili. Ljudi iz kvarta počeli su šaptati – “Jesi čula što se dogodilo Mireli i Jasmini?” Neki su me gledali sažaljivo, drugi su okretali glavu. Moja sestra Ivana dolazila je češće nego prije. “Znaš što, Mirela? Vrijeme je da misliš na sebe. Dosta si ti bila svima rame za plakanje!”

Ali kako prestati voljeti nekoga tko ti je bio obitelj? Kako zaboraviti sve zajedničke rođendane, izlete na Jarun, noći provedene uz vino i smijeh?

Jedne večeri Jasmina mi je poslala poruku: “Oprosti mi ako možeš. Znam da ne zaslužujem tvoje povjerenje.” Nisam odgovorila. Nisam znala mogu li ikada oprostiti.

Počela sam raditi u maloj pekari kod tržnice Dolac. Svako jutro ustajem u pet, mijesim tijesto i gledam kako grad polako oživljava. Ljudi dolaze po kruh i kavu, neki me prepoznaju i klimnu glavom. Polako učim biti sama sa sobom.

Ponekad se uhvatim kako gledam stare slike – nas dvije na moru u Makarskoj, smijemo se kao djeca. Pitam se gdje je nestala ona Jasmina koju sam voljela kao sestru.

Možda nikad neću dobiti odgovore koje tražim. Možda ću cijeli život nositi ovu ranu kao podsjetnik da ni najbliži nisu uvijek ono što mislimo.

Ali jedno znam: više nikada neću dopustiti da me netko uzme zdravo za gotovo.

Ponekad se pitam – koliko zapravo poznajemo ljude koje volimo? I gdje završava granica između oprosta i ponosa?