Ispovijest jedne druge žene: Razgovor s njegovom bivšom promijenio mi je život
“Znaš li ti uopće kako je to kad te zamijene?” Mirjana me gledala ravno u oči, bez trunke gorčine, ali s nekom tihom tugom koja mi je parala dušu. Ruke su joj bile mirne, ali glas joj je drhtao. Sjedile smo u malom kafiću na Trešnjevci, gdje je miris kave bio pomiješan s neizgovorenim riječima. Nisam znala što da kažem. Ja sam ta druga žena. Ja sam ona zbog koje je njezin brak završio.
“Nisam te htjela povrijediti, Mirjana…” prošaptala sam, osjećajući kako mi srce udara u grlu. “Znam da nije bilo pošteno. Ali… Volim ga. I on mene voli.”
Mirjana je slegnula ramenima. “Nije stvar u tome tko koga voli. Stvar je u tome što sam ja deset godina gradila život s njim, a onda je odjednom sve nestalo. I sad moram gledati kako ti živiš moj život.”
Te riječi su me proganjale danima. Kad sam došla kući, Ivan me dočekao s osmijehom i poljupcem, ali ja sam osjećala težinu na prsima. Nisam mu odmah rekla da sam se našla s Mirjanom. Bojala sam se njegove reakcije, bojala sam se da će pomisliti kako nisam sigurna u nas.
Ali istina je bila da nisam bila sigurna ni u sebe. Otkad smo se vjenčali prije tri mjeseca, osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu. Njegova djeca, Luka i Ana, gledali su me s oprezom svaki put kad bih im pokušala pripremiti doručak ili ih odvesti u školu. Njegova majka, gospođa Ružica, nikad nije propustila priliku da spomene kako je Mirjana uvijek znala napraviti savršene sarme.
Jedne večeri, dok smo Ivan i ja sjedili na balkonu i gledali svjetla grada, skupila sam hrabrost.
“Ivane, razgovarala sam s Mirjanom,” rekla sam tiho.
Pogledao me iznenađeno. “Zašto?”
“Trebala sam to. Osjećala sam se krivom… kao da sam ti ukrala život. Kao da nikad neću biti dovoljno dobra za tebe, za tvoju djecu, za tvoju obitelj.”
Ivan je uzdahnuo i primio me za ruku. “Nisi ti nikome ništa ukrala. Moj brak s Mirjanom je završio prije nego što si ti došla u moj život. Znaš to.”
Ali nisam znala. Ne stvarno. Jer svaki put kad bih vidjela Mirjanu na roditeljskom sastanku ili kad bi Ana spomenula kako joj mama bolje plete pletenice, osjećala sam se kao kopija, kao zamjena.
Jednog jutra, dok sam spremala Luku za školu, on me upitao: “Hoćeš li ti otići kao što je mama otišla?”
Zastala sam s četkom za kosu u ruci. “Neću, Luka. Ostat ću ovdje koliko god vi to želite.”
Pogledao me svojim velikim smeđim očima i samo kimnuo glavom. Tada sam shvatila – ne borim se samo sa svojom krivnjom, već i s njihovim strahovima.
Moja najbolja prijateljica Sanja uvijek mi je govorila: “Nemoj nositi tuđe terete na svojim leđima. Ti si zaslužila biti sretna.” Ali kako biti sretna kad znaš da tvoja sreća znači nečiju tužnu priču?
Jednog popodneva, dok sam čekala Anu ispred škole, Mirjana je prišla i stala pored mene.
“Znaš,” rekla je tiho, “djeca te vole više nego što misliš. Samo im treba vremena. I tebi treba vremena da oprostiš sebi.”
Pogledala sam je iznenađeno.
“Nisam ja tvoj neprijatelj,” nastavila je. “Svi smo mi samo ljudi koji pokušavaju preživjeti najbolje što znaju.”
Te riječi su mi donijele olakšanje kakvo nisam osjetila mjesecima.
Počela sam polako graditi svoj odnos s Ivanovom djecom – zajedno smo pekli kolače, išli na izlete na Sljeme, smijali se glupostima na televiziji. Gospođa Ružica mi je jednog dana donijela svoj recept za sarme uz napomenu: “Možda ćeš ih ti napraviti još bolje.” Osjetila sam prvi put da pripadam.
Ali još uvijek ima dana kad se pitam – jesam li ja samo poglavlje između dva života? Hoću li ikad prestati osjećati krivnju zbog tuđe boli?
Sanja mi kaže: “Život nije crno-bijel. Ljubav nije matematika.” Možda je to istina.
Ali ponekad, kad navečer ležim pored Ivana i slušam njegovo disanje, pitam se – može li nova ljubav zaista izbrisati stare rane? Ili ih samo naučimo nositi sa sobom?
Što vi mislite – može li sreća jedne žene biti izgrađena na tuzi druge? Kako oprostiti sebi i krenuti dalje?