Ispod Maske Prijateljstva: Noć Kad Sam Čuo Sve
“Jesi li vidio kako mu je stara opet došla u onoj staroj jakni? Ma, jadni su ti oni svi, uvijek glume nešto što nisu…”
Stajao sam iza vrata dnevne sobe kod Dine, mog najboljeg prijatelja još iz osnovne škole. Došao sam ranije na dogovoreni film, ali nisam očekivao da ću čuti njegov glas, oštar i pun prezira, kako govori o mojoj porodici. Srce mi je preskočilo nekoliko otkucaja. Uz njega je sjedio Adnan, naš zajednički prijatelj, i smijao se na svaku Dininu opasku. Nisam mogao vjerovati. U tom trenutku, sve slike iz djetinjstva – zajedničke utakmice, prve simpatije, noći provedene u razgovorima – srušile su se kao kula od karata.
Povukao sam se tiho niz hodnik, pokušavajući doći do daha. U glavi mi je odzvanjalo: “Jadni su ti oni svi…” Moja mama, koja radi dva posla da bi meni i sestri omogućila pristojan život. Moj otac, koji je nakon rata ostao bez posla i godinama pokušavao pronaći svoje mjesto pod suncem. Zar je to ono što Dino vidi? Zar je to ono što misli o nama?
Nisam mogao ući u sobu. Sjeo sam na stepenice ispred zgrade i gledao u prazno. Telefon mi je vibrirao – poruka od Dine: “Gdje si? Ulazi!” Nisam odgovorio. Umjesto toga, otišao sam kući, a cijelim putem kroz glavu su mi prolazile slike: Dino kako sjedi za našim stolom, jede maminu pitu, smije se s mojom sestrom Lejlom… Je li sve to bilo lažno?
Te noći nisam spavao. Mama je primijetila da nešto nije u redu. “Ajdin, sine, šta ti je?” pitala je tiho dok je gasila svjetlo u hodniku. Nisam imao snage reći joj istinu. Nisam imao snage ni sebi priznati koliko me boli.
Sljedećih dana izbjegavao sam Dinu. Nije mi bilo do škole, ni do fudbala, ni do ničega. Adnan mi je poslao poruku: “Šta si se ušutio? Jesi ljut na nešto?” Nisam odgovorio ni njemu. Osjećao sam se kao da sam izgubio tlo pod nogama.
Jednog popodneva, dok sam sjedio u parku i gledao djecu kako igraju žmire, prišla mi je Lejla. Sjela je pored mene i šutjela neko vrijeme. “Znaš, mama kaže da si tužan zbog škole… Ali ja znam da nije to. Hoćeš li mi reći šta te muči?”
Pogledao sam je i osjetio kako mi oči naviru suzama. “Lejla… Dino je pričao ružno o nama. O mami, o tati… Sve ono što smo mu dali, sve što smo zajedno prošli – on se smije tome.”
Lejla me zagrlila. “Neki ljudi nisu ono što mislimo da jesu. Ali to ne znači da smo mi manje vrijedni. Dino ne zna kroz šta smo prošli. Neka priča šta hoće – mi znamo ko smo.”
Te riječi su me malo umirile, ali bol nije nestala. Idućih dana sam razmišljao – trebam li ga suočiti? Reći mu da znam? Ili pustiti da prijateljstvo polako umre?
U školi sam ga izbjegavao koliko sam mogao. On je pokušavao razgovarati sa mnom, ali svaki put kad bih ga pogledao, vidio bih onaj izraz lica dok se smije Adnanu na račun moje porodice.
Jednog dana nakon škole, Dino me presreo ispred zgrade.
“Ajdine! Šta ti je? Što me izbjegavaš?”
Pogledao sam ga ravno u oči.
“Znaš li ti koliko boli kad čuješ da tvoj najbolji prijatelj priča najgore o tvojoj porodici? Znaš li kako je kad shvatiš da te neko godinama gledao s visoka?”
Dino je problijedio.
“Šta… Šta si čuo? Ajdine, nije to bilo tako… Samo smo se zezali…”
“Zezali? Moja mama radi dva posla da bi meni i tebi napravila sendviče kad dođeš kod nas. Moj otac se bori sa životom svaki dan. A ti se smiješ tome?”
Dino je šutio. Prvi put otkad ga znam nije imao odgovor.
“Ne znam šta da radim s tobom više,” rekao sam tiho i otišao.
Te večeri mama me zagrlila jače nego ikad prije. “Sine, ljudi će uvijek pričati. Važno je šta ti znaš o sebi i svojoj porodici.” Pogledao sam je i shvatio koliko smo jaki – jači od svake tuđe riječi.
Dino mi se kasnije pokušao ispričati porukom: “Brate, pogriješio sam. Bio sam glup. Znam da ne zaslužujem tvoje povjerenje.” Nisam mu odmah odgovorio. Trebalo mi je vremena.
Danas još uvijek razmišljam – može li se povjerenje obnoviti nakon izdaje? Je li bolje oprostiti ili pustiti ljude koji nas povrijede? I što vi mislite – vrijedi li prijateljstvo ako nema poštovanja prema onima koje najviše volimo?