Iluzija savršenog partnera: Kad ljubav postane laž

“Kako si mogao? Trudna sam, a ti si cijelo vrijeme lagao!” Moj glas je drhtao, ali nisam mogla zaustaviti suze koje su mi klizile niz lice. Stajala sam nasred dnevnog boravka, dok je Dario, čovjek kojeg sam voljela više od svega, zurio u pod kao da će mu parket dati odgovore koje meni nije mogao dati.

Sve je počelo kao bajka. Upoznali smo se na proslavi kod zajedničkih prijatelja u Sarajevu. Dario je bio šarmantan, duhovit, znao je slušati. Moja prijateljica Amra me zadirkivala: “Ivana, ovaj ti je pravi!” Nisam joj vjerovala, ali srce mi je govorilo drugačije. Nakon nekoliko mjeseci veze, preselila sam se iz Mostara u Zagreb zbog posla i ljubavi. Dario me dočekao raširenih ruku, a ja sam mislila da počinje naše zajedničko poglavlje.

Prvih godinu dana sve je bilo savršeno. Dario je radio kao arhitekt, često putovao na relaciji Zagreb – Split. Ja sam radila u jednoj marketinškoj agenciji, pokušavala se uklopiti u novi grad i novu sredinu. Nedjeljom bismo išli na Dolac po svježe voće, subotom na Sljeme ili Jarun. Njegova mama, gospođa Ljiljana, često nas je pozivala na ručak. “Ivana, ti si kao kćer koju nikad nisam imala,” govorila bi mi dok bi mi punila tanjur sarme.

Ali onda su se počele pojavljivati pukotine. Dario je sve češće bio odsutan. “Posao,” govorio bi kratko. Mobitel mu je uvijek bio utišan kad je bio kod kuće. Jednom sam ga pitala: “Zašto mi ne pokazuješ poruke?” Samo se nasmijao: “Ivana, nemaš razloga za brigu.”

Ali briga me nije napuštala. Počela sam sumnjati kad sam pronašla žensku narukvicu u njegovom autu. “To je od kolegice iz ureda, vozio sam ju kući jer joj se auto pokvario,” rekao je bez treptaja. Željela sam vjerovati, ali nešto u meni se slomilo.

Onda sam saznala da sam trudna. Bila sam presretna i prestravljena istovremeno. Nisam znala kako će Dario reagirati. Kad sam mu rekla, zagrlio me i rekao: “To je najbolja vijest koju sam mogao čuti!” Tada sam mu povjerovala više nego ikad.

Ali samo tjedan dana kasnije, istina me pogodila kao grom iz vedra neba. Prijateljica iz agencije, Sanja, poslala mi je poruku: “Ivana, jesi li znala da Dario ima još jednu ženu?” Mislila sam da se šali. Ali Sanja mi je poslala fotografiju – Dario na večeri s nekom ženom i djetetom u Splitu. “To mu je obitelj,” napisala je.

Svijet mi se srušio. Nisam mogla disati. Satima sam sjedila na podu kupaonice, držeći test za trudnoću u ruci i pokušavajući shvatiti gdje sam pogriješila.

Kad se Dario vratio kući, nisam ga ni pitala – samo sam mu pokazala fotografiju. Lice mu je problijedjelo. “Ivana… mogu objasniti…”

“Nemaš što objasniti!” viknula sam kroz suze. “Sve si lagao! Sve! Kako si mogao?”

Sjeo je na rub kauča i počeo pričati o tome kako mu brak u Splitu već godinama ne funkcionira, kako nije imao snage reći istinu jer me zavolio više nego što je mislio da može ikoga voljeti. “Htio sam novi početak s tobom… Ali nisam znao kako završiti staro poglavlje,” šaptao je.

Moja mama iz Mostara zvala me svaki dan: “Ivana, vrati se kući! Ovdje si sigurna, ovdje te volimo.” Ali ja nisam znala što želim. Nisam željela biti još jedna žena koja bježi pred problemima.

Dani su prolazili u magli. Ljudi na poslu su šaptali iza mojih leđa. Gospođa Ljiljana mi je slala poruke: “Ivana, molim te, nemoj ga ostaviti sada kad ti treba najviše.” Ali kako oprostiti nekome tko ti je uništio povjerenje?

Jedne večeri nazvala me njegova supruga iz Splita – Ana. Glas joj je bio miran, ali slomljen: “Znam za tebe već mjesecima. I ja sam trudna. Ne znam što ćemo dalje, ali mislim da zaslužujemo istinu i mir svaka za sebe.”

Te noći nisam spavala ni minute. Razmišljala sam o svom djetetu koje raste u meni i o tome kakav život ga čeka ako ostanem s Darijom ili ako odem.

Na kraju sam spakirala kofere i otišla kod mame u Mostar. Dario me molio da ostanem, obećavao da će sve promijeniti, ali više nisam mogla vjerovati ni jednoj njegovoj riječi.

Sada sjedim na balkonu svoje stare sobe i gledam u Neretvu koja teče ispod prozora. Srce mi je slomljeno, ali znam da moram biti jaka zbog djeteta koje dolazi.

Pitam se – koliko nas još živi u iluziji savršenog partnera? Koliko nas zatvara oči pred očitim lažima jer se bojimo biti same? Možemo li ikada ponovno vjerovati nekome nakon što nas ovako iznevjere?