Hoću li opet žrtvovati sebe zbog tuđih očekivanja?
“Ne mogu vjerovati da opet prolazim kroz ovo,” šaptala sam sebi dok sam zurila u prozor, gledajući kako kiša neumorno udara po staklu. Damir je sjedio za kuhinjskim stolom, nervozno lupkajući prstima po šalici kave. Njegova majka, gospođa Ljubica, već je treći put tog tjedna došla nenajavljeno, noseći pitu od jabuka i svoje mišljenje o svemu.
“Vesna, znaš da bi bilo najbolje da svi budemo pod istim krovom. Tako je lakše, a i Damir bi bio mirniji. Tko zna što donosi starost?” govorila je Ljubica dok je rezala pitu, a meni se u grlu stvorila knedla.
Damir me pogledao ispod obrva, kao da traži moju reakciju. “Mama ima pravo. Zajedno nam je lakše. I znaš da te volim. Hoćeš li se udati za mene?”
Zastala sam. U glavi mi je tutnjalo: deset godina nakon razvoda od Mirze, koji me prevario s kolegicom iz firme, napokon sam pronašla nekoga tko me voli. Ali cijena te ljubavi bila je visoka – zajednički život s njegovom majkom, ženom koja nikada nije skrivala da misli kako nitko nije dovoljno dobar za njenog sina.
Sjetila sam se kako sam nakon razvoda ostala sama s kćeri Lanom. Godinama sam radila dva posla – danju u školi kao nastavnica hrvatskog, navečer prevodila tekstove za jednu agenciju. Nije bilo lako, ali barem sam imala svoj mir. Sada, kad je Lana odrasla i otišla studirati u Zagreb, prvi put sam mogla disati punim plućima.
“Damire, znaš da te volim… ali nisam sigurna da mogu opet dijeliti svoj život s nekim tko me stalno procjenjuje,” izustila sam tiho.
Ljubica je odmah podigla obrve: “Pa nisam ja tako strašna! Samo želim najbolje za svog sina. I za tebe, naravno.”
Damir je uzdahnuo: “Vesna, mama je sama otkad je tata umro. Ne mogu je ostaviti samu. A ti si mi sve na svijetu. Zar ne možemo svi zajedno?”
U meni se vodila bitka. S jedne strane, željela sam ljubav i sigurnost koju mi Damir nudi. S druge strane, bojala sam se izgubiti ono malo mira što sam ga stekla nakon godina borbe.
Te noći nisam mogla spavati. Sjećanja su navirala: Mirzine laži, beskrajne rasprave pred djetetom, osjećaj bezvrijednosti koji me proganjao godinama. Zaklela sam se tada da više nikad neću pristati na nešto što ne osjećam svim srcem.
Sljedećih dana izbjegavala sam razgovor o braku. Damir je bio sve tiši, a Ljubica sve upornija. Jednog popodneva Lana me nazvala iz Zagreba.
“Mama, što se događa? Čujem ti glas, nisi dobro.”
“Ma ništa, dušo… samo razmišljam o budućnosti,” odgovorila sam.
“Znaš što si mi uvijek govorila? Da žena mora znati reći ‘ne’ kad osjeća da gubi sebe. Nemoj sada zaboraviti na to. Volim te.”
Te riječi su me pogodile ravno u srce. Jesam li spremna opet žrtvovati sebe zbog tuđih očekivanja?
Nedjelja je došla prebrzo. Damir me čekao u parku ispod stare lipe gdje smo se prvi put poljubili.
“Vesna, ne želim te izgubiti. Ali ne mogu ni ostaviti mamu samu. Što ćemo?”
Pogledala sam ga u oči i osjetila suze kako naviru.
“Damire, volim te. Ali ne mogu živjeti s tvojom majkom pod istim krovom. Ne nakon svega što sam prošla. Zaslužujem svoj mir. Ako to znači da nećemo biti zajedno… onda neka tako bude.”
Damir je šutio dugo, a onda tiho rekao: “Žao mi je.”
Vratila sam se kući slomljena, ali i ponosna na sebe. Prvi put nakon dugo vremena izabrala sam sebe.
Dani su prolazili sporo. Ljudi su šaputali iza leđa: “Opet sama… Tko bi rekao?” Ali ja sam znala da nisam sama – imala sam sebe i svoju kćer.
Ponekad se pitam jesam li pogriješila. Možda sam trebala pristati na kompromis? Ili je ovo jedini način da napokon budem svoja?
Što vi mislite – gdje završava kompromis, a počinje žrtvovanje sebe? Je li moguće biti sretan bez odricanja od vlastitog mira?