Godinama smo ih zvali prijateljima, a onda su nas izdali: Priča iz zagrebačke svakodnevice

“Ne mogu vjerovati da su to stvarno napravili, Iva!” povikala sam kroz suze, dok sam stajala nasred našeg malog dnevnog boravka, držeći u ruci onaj papir koji je sve promijenio. Iva je šutjela, gledala me velikim, tužnim očima, kao da ni sama ne zna što reći. “Godinama smo ih zvali prijateljima… a oni?”

Sve je počelo prije četiri godine, kad smo se Iva i ja uselili u ovaj stan na Trešnjevci. Bio je to naš prvi zajednički dom, mali ali topao, s pogledom na dvorište puno djece i staraca koji su svakog jutra hranili golubove. Prvi susjedi do nas bili su Ana i Dario, par naših godina, tek vjenčani. Sjećam se prvog susreta – donijeli su nam kolače i bocu vina, smijali se i pričali o tome kako su jedva čekali upoznati nekoga tko nije “star kao zgrada”.

Brzo smo postali nerazdvojni. Subotnje večeri bile su rezervirane za društvene igre kod njih ili kod nas, a nedjeljna jutra za zajedničku kavu na balkonu. Dijelili smo recepte, savjete o životu u Zagrebu, pa čak i obiteljske probleme. Kad je Iva ostala bez posla, Ana joj je pomogla napisati životopis. Kad je Dario slomio nogu na skijanju, ja sam ga vozio na terapije. Nije bilo dana da se nismo čuli ili vidjeli.

Ali onda je došla pandemija. Sve se promijenilo. Zatvoreni u stanovima, počeli smo osjećati težinu svakodnevice. Iva i ja smo radili od kuće, a Ana i Dario su često bili nervozni zbog posla – ona medicinska sestra, on vozač tramvaja. Počeli su dolaziti kasnije, rjeđe, a kad bi došli, često bi se svađali. Jedne večeri čula sam kroz zid kako Dario viče: “Ne mogu više ovako!” Ana je plakala.

Pokušali smo im pomoći. Pozivali smo ih na večere, nudili razgovor. Ali sve češće su odbijali. Iva je govorila: “Možda im treba prostora.” Ja nisam mogao podnijeti tu tišinu među nama.

Onda se dogodilo ono najgore. Moja mama u Osijeku teško se razboljela. Trebali smo otići k njoj na nekoliko tjedana. Zamolili smo Anu i Darija da paze na naš stan – zalijevaju cvijeće, pokupe poštu. Pristali su bez razmišljanja: “Naravno da ćemo pomoći! Što god treba.” Ostavili smo im ključ i otišli.

Kad smo se vratili, dočekao nas je hladan stan i još hladniji susjedi. Cvijeće je bilo uvelo, pošta razbacana po podu. Ana i Dario nisu nam se javljali danima. Kad sam ih napokon sreo na stubištu, samo su promrmljali nešto o “previše obaveza” i nestali iza vrata.

Ali to nije bilo najgore. Nekoliko dana kasnije stiglo nam je pismo iz upravitelja zgrade – netko nas je prijavio zbog “buke i neurednosti” dok nas nije bilo doma! U pismu je pisalo da su susjedi izravno naveli naš stan kao izvor problema. Bio sam bijesan. Otišao sam k njima pokucati.

“Dario, možemo li razgovarati?” pitao sam kad je otvorio vrata.

Pogledao me ravno u oči: “Nema o čemu razgovarati. Svatko neka gleda svoja posla.”

Nisam mogao vjerovati. Iva je plakala cijelu noć. Ja nisam spavao ni minute.

Dani su prolazili, ali napetost nije jenjavala. U zgradi su počele kružiti glasine – da smo mi problematični susjedi, da pravimo zabave dok drugi rade… Sve laži. Nitko nam više nije kucao na vrata, nitko nije pozdravljao u liftu.

Jedne večeri sreo sam Anu ispred dućana. Stajala je s vrećicama u rukama, gledala u pod.

“Zašto ste to napravili?” pitao sam tiho.

Podigla je pogled, oči su joj bile crvene.

“Nismo imali izbora… Dario je bio pod pritiskom na poslu, prijetili su mu otkazom zbog pritužbi iz zgrade… Netko je morao biti krivac… Žao mi je…”

Nisam znao što reći. Samo sam prošao pokraj nje.

Iva i ja više nismo isti ljudi. Povjerenje koje smo imali prema ljudima nestalo je preko noći. Naučili smo da ni najbliži nisu uvijek ono što misliš da jesu.

Danas sjedim na istom balkonu gdje smo nekad svi zajedno pili kavu i pitam se: Je li moguće ponovno vjerovati ljudima nakon ovakve izdaje? Ili nas ovakve rane zauvijek promijene?