„Ako želiš dijete, moraš prvo iz moje kuće“: Kako je moja svekrva zamalo uništila moj brak
„Ako želiš dijete, moraš prvo iz moje kuće!“ riječi su koje su mi odzvanjale u glavi dok sam sjedio na rubu kreveta, stisnutih šaka, gledajući u tamu sobe. Lejla je tiho plakala u dnevnoj sobi, a iz kuhinje se čulo zveckanje tanjura – njezina majka, gospođa Senada, spremala je večeru kao da se ništa nije dogodilo.
Nikad nisam mislio da će moj brak doći do ovoga. Kad sam Lejlu upoznao na fakultetu u Sarajevu, sve je bilo jednostavno. Smijali smo se, putovali vlakom do Mostara, sanjali o zajedničkom životu. Kad smo se preselili u Zagreb zbog mog posla, vjerovao sam da ćemo napokon imati mir. Ali onda je došla pandemija, Senada je ostala bez posla u Tuzli i Lejla je predložila da je primimo kod nas „dok se ne snađe“.
Prvih mjesec dana bilo je podnošljivo. Senada je kuhala bosanski lonac, pričala priče iz mladosti i gledala sapunice. Ali onda su počeli komentari. „Zar ti ne znaš skuhati ništa osim tjestenine?“ pitala bi me dok bih pokušavao pomoći Lejli oko večere. „U mojoj kući se zna tko je domaćica.“
Lejla bi samo šutjela, a ja bih gutao knedle. Nisam želio svađu. Ali kad su prošla tri mjeseca, a Senada nije ni spomenula odlazak, počeo sam osjećati da više nemam svoj dom. Svaki razgovor o budućnosti završavao bi njezinim upadicama.
Jedne večeri, dok smo Lejla i ja ležali u krevetu, skupio sam hrabrost.
„Lejla, moramo razgovarati. Ne možemo ovako dalje. Želim dijete s tobom, ali ne mogu zamisliti da odgajamo bebu dok tvoja mama sjedi u dnevnoj sobi i komentira svaku našu odluku.“
Lejla je šutjela dugo, a onda tiho rekla: „Znam. Ali ona nema nikoga osim mene. Kako da joj kažem da mora otići?“
Sljedećih tjedana napetost je rasla. Senada je počela otvoreno kritizirati svaki moj potez. „Muškarac treba biti glava kuće, a ne da mu žena sve govori što da radi“, rekla bi dok bi Lejla i ja pokušavali dogovoriti tko će iznijeti smeće ili platiti račune.
Jednog jutra, dok sam pio kavu prije posla, Senada je sjela nasuprot mene i bez uvoda rekla:
„Čula sam vas sinoć. Ako hoćete dijete, ja vam smetam. Znaš li ti, Jasmin, koliko sam ja žrtvovala za svoju kćer? Da nije mene, ne bi ona ni fakultet završila.“
Nisam znao što reći. Osjećao sam se kao uljez u vlastitom stanu.
Te večeri Lejla i ja smo se prvi put ozbiljno posvađali.
„Tvoja mama me tjera iz vlastite kuće! Zar ne vidiš što radi?“ vikao sam.
„Ona je moja majka! Ne mogu je izbaciti na ulicu!“ plakala je Lejla.
„A što je sa mnom? Zar ja nisam tvoja obitelj?“
Tjedni su prolazili. Počeo sam ostajati duže na poslu samo da izbjegnem napetost kod kuće. Prijatelji su me zvali na pivo, ali nisam imao snage ni za to. Osjećao sam se izdano i usamljeno.
Jednog dana, dok sam sjedio u parku i gledao kako djeca igraju nogomet, zazvonio mi je telefon. Bila je to moja sestra Mirela iz Osijeka.
„Jasmin, što ti je? Mama kaže da si sav nikakav kad dođeš u posjetu.“
Ispričao sam joj sve. Mirela je šutjela nekoliko sekundi pa rekla:
„Znaš što? Ako ti ne postaviš granice, nitko neće. Lejla te voli, ali mora znati da brak nije samo kompromis nego i poštovanje.“
Te riječi su mi odzvanjale cijelu noć.
Sljedeće jutro skupio sam hrabrost i rekao Lejli:
„Volim te više od svega, ali ovako više ne mogu. Ili ćemo zajedno pronaći rješenje ili ću otići na neko vrijeme kod Mirele dok ne odlučiš što želiš.“
Lejla me gledala kroz suze.
„Ne želim te izgubiti“, šapnula je.
Te večeri sjeli smo svi troje za stol. Srce mi je lupalo kao ludo.
„Senada“, rekao sam tiho ali odlučno, „znam da vam nije lako i ne želim vas povrijediti. Ali Lejla i ja želimo osnovati svoju obitelj i trebamo svoj prostor. Možda bi bilo dobro da pokušate pronaći stan ili privremeno odete kod vaše sestre u Zenicu dok ne nađete posao.“
Senada me pogledala kao da sam joj zabio nož u leđa.
„Znači, nakon svega što sam učinila za vas dvoje, vi mene izbacujete?“
Lejla ju je zagrlila kroz suze.
„Mama, volim te, ali Jasmin mi je muž. Moramo imati svoj život.“
Nakon nekoliko tjedana teških razgovora i suza, Senada se preselila kod svoje sestre. Prvi put nakon dugo vremena Lejla i ja smo sjedili sami za stolom i osjećali mir.
Nije bilo lako. I danas osjećam grižnju savjesti zbog svega što se dogodilo. Ali znam da nismo imali izbora ako smo željeli spasiti naš brak.
Ponekad se pitam: Je li moguće biti dobar sin, muž i zet istovremeno? Gdje povući granicu između poštovanja prema roditeljima i vlastite sreće? Što biste vi učinili na mom mjestu?