Zatvorena vrata: Priča jedne majke
“Ne, Halina, ne možeš doći danas. Nije nam zgodno.” Glas moje snahe, Lejle, bio je hladan i odlučan, kao da razgovara s nekim tko joj je potpuno nepoznat. Spustila sam slušalicu i ostala sjediti za kuhinjskim stolom, zureći u zid prepun starih fotografija. Na jednoj od njih moj sin Ivan ima pet godina i drži me za ruku na plaži u Makarskoj. Tada sam vjerovala da će uvijek biti mjesta za mene u njegovom životu.
Ali prošlo je već pet godina otkako nisam kročila u njihov stan na Trešnjevci. Pet godina otkako sam zadnji put mirisala juhu iz Lejline kuhinje, slušala smijeh unuka dok trče po hodniku. Pet godina otkako sam se osjećala kao majka, a ne kao uljez.
Sjećam se posljednjeg posjeta. Bilo je to za Ivanov rođendan. Donijela sam tortu od oraha, njegovu omiljenu iz djetinjstva. Lejla me dočekala s osmijehom koji nije dopirao do očiju. “Hvala, Halina, ali mogli smo i bez torte. Ivan pazi na prehranu.” Osjetila sam kako mi obrazi gore od srama. Unuci su me zagrlili, ali Lejla ih je brzo povukla: “Ajde, idite oprati ruke.” Taj dan sam otišla ranije nego što sam planirala.
Od tada su moji pozivi postajali sve rjeđi, a odgovori sve kraći. “Imamo puno obaveza.” “Djeca su bolesna.” “Ivan radi prekovremeno.” U početku sam vjerovala da je to privremeno. Da će proći. Ali godine su prolazile, a vrata njihova stana ostala su zatvorena za mene.
Moja prijateljica Vesna često mi govori: “Halina, pusti ih. Imaju svoj život.” Ali kako da pustim? Kako da prestanem biti majka? Kako da zaboravim miris Ivanove kose kad je bio mali, njegove prve korake, noći kad je imao temperaturu pa sam bdjela uz njegov krevet?
Jedne subote skupila sam hrabrost i otišla do njihove zgrade. Stajala sam pred vratima s poklonom za unuku Lanu – knjigom bajki koju sam joj obećala prošli Božić. Prst mi je zadrhtao na zvonu. Vrata je otvorila Lejla. Pogledala me iznenađeno, pa neljubazno.
“Halina, rekla sam vam da nije zgodno dolaziti nenajavljeno. Ivan nije doma. Djeca imaju trening.”
“Samo sam htjela ostaviti poklon za Lanu…”
“Ostavite ga kod susjede. Mi sad žurimo.” Zatvorila je vrata prije nego što sam stigla išta reći.
Vratila sam se kući s knedlom u grlu i osjećajem da više ne pripadam nigdje. Pokušavala sam pronaći razlog – jesam li bila previše prisutna? Jesam li se miješala u njihov brak? Sjećam se kad su tek počeli živjeti zajedno, Lejla je često tražila savjete o kuhanju ili djeci. Bila sam sretna što mogu pomoći. Možda sam bila naporna? Možda sam previše očekivala?
Jedne večeri nazvala sam Ivana. Dugo nije odgovarao, a kad se javio, zvučao je umorno.
“Mama, stvarno nemam vremena sad. Možeš li nazvati drugi put?”
“Ivane, samo želim znati jesam li nešto pogriješila? Zašto me Lejla ne želi vidjeti? Zašto me izbjegavate?”
Dugo je šutio.
“Nisi ti ništa kriva… Samo… Lejli treba prostora. Ima puno stresa na poslu, djeca su zahtjevna… Molim te, nemoj dolaziti bez najave.”
“Ali kad god najavim, vi ste zauzeti! Ivane, ja sam tvoja majka! Zar nema mjesta za mene u vašem životu?”
“Mama, molim te…” Prekinuo je vezu.
Te noći nisam spavala. Prebirala sam po sjećanjima, tražila trenutak kad se sve promijenilo. Sjetila sam se kad sam Lejli jednom prigovorila zbog načina na koji odgaja djecu – možda sam trebala šutjeti? Ili kad sam predložila da preseli posao bliže kući – možda je to shvatila kao kritiku?
Dani su prolazili u tišini. Vesna me zvala na kavu, ali nisam imala snage za razgovor o tuđim unucima i sretnim obiteljima. Počela sam pisati pisma Ivanu i unucima – nikad ih nisam poslala. U njima sam pokušavala objasniti koliko mi nedostaju, koliko boli ta tišina.
Jednog dana stigla mi je poruka od Lene, susjede iz njihove zgrade: “Vidjela sam tvoju snahu jučer s djecom u parku. Lijepo su se igrali. Šteta što nisi bila s njima.” Osjetila sam ljubomoru prema vlastitoj snahi – ona ima sve što ja više nemam: vrijeme s mojom obitelji.
Pokušala sam razgovarati s Lejlom još jednom. Poslala sam joj poruku: “Lejla, ako sam te povrijedila ili učinila nešto pogrešno, oprosti mi. Samo želim biti dio života svojih unuka.” Nije odgovorila.
Na Uskrs sam ostavila poklone pred njihovim vratima – čokoladna jaja za Lanu i Darija, knjigu za Ivana i cvijeće za Lejlu. Nitko mi nije zahvalio.
Ponekad sanjam da me Ivan zove na ručak, da sjedimo svi zajedno za stolom kao nekad. Probudi me tišina mog stana i hladnoća praznih zidova.
Možda sam pogriješila što nisam znala pustiti? Možda nisam dovoljno slušala? Ili možda jednostavno nisam bila dovoljno dobra majka ni svekrva?
Pitam vas – ima li mjesta za majku u životu odraslog sina? Ili su vrata jednom zatvorena zauvijek?