Zašto Nema Sarme, Mama?
“Zašto nema sarme, mama?” Filip je tresnuo tanjur po stolu, a ja sam se trznula kao da me netko ošamario. U njegovom glasu bilo je više od obične ljutnje – osjećala sam gorčinu, možda i tugu. Dario je sjedio preko puta, šutio i gledao kroz prozor, kao da ga se sve to ne tiče.
“Nisam stigla, Filipe. Znaš da radim duže, a i…” pokušala sam objasniti, ali on je odmahnuo rukom.
“Uvijek imaš vremena za sve osim za nas. Otkad su Tea i Ivana otišle, kao da si i ti nestala iz ove kuće.”
Njegove riječi su me pogodile ravno u srce. Tea i Ivana, naše kćeri, već mjesecima žive u Sarajevu i Splitu. Otišle su za poslom i ljubavlju, ostavivši nas dvoje u stanu koji je odjednom postao prevelik i previše tih. Filip je još uvijek tu, ali već planira preseljenje kod djevojke u Osijek.
Nisam znala što reći. Osjećala sam se kao da sam izgubila dio sebe. Prije sam svako jutro ustajala ranije da pripremim doručak, slušala njihove priče o školi, ljubavima, prijateljima. Sada mi je najglasniji zvuk u stanu kapanje slavine u kuhinji.
Dario je napokon progovorio: “Ajde Filipe, nemoj sad. Mama radi koliko može. Nije lako ni njoj.”
Filip je samo slegnuo ramenima i otišao u svoju sobu. Ostali smo sami za stolom. Pogledala sam Darija, ali on je izbjegavao moj pogled.
“Znaš li ti uopće kako mi je?” upitala sam tiho.
“Znam da ti nije lako. Ali ni meni nije. Ne znam više što bismo pričali kad smo sami. Kao da smo izgubili temu kad su djeca otišla.”
Njegove riječi su me zaboljele više nego što bih htjela priznati. Jesmo li stvarno izgubili jedno drugo? Je li naš brak bio samo oko djece?
Sljedećih dana atmosfera u stanu bila je napeta. Filip je dolazio kasno, a Dario i ja smo šutjeli uz televizor. Navečer bih ležala budna i razmišljala o svemu što sam propustila – o razgovorima koje nisam vodila s djecom, o Dariju kojeg sam uzimala zdravo za gotovo.
Jedne subote odlučila sam napraviti sarmu, onako kako su je voljeli dok su bili mali. Dok sam motala listove kupusa, sjećanja su navirala – smijeh za stolom, prepirke oko zadnjeg komada pite, Teina prva ljubav, Ivanina svađa s najboljom prijateljicom… Suze su mi same krenule niz lice.
Dario je ušao u kuhinju i zastao kad me vidio uplakanu.
“Što ti je?”
“Fali mi sve ovo… Fali mi naša obitelj kakva je bila. Bojim se da više nikad neće biti isto.”
Prišao mi je i zagrlio me prvi put nakon dugo vremena.
“Možda neće biti isto, ali možemo pokušati izgraditi nešto novo. Za nas dvoje. I za njih kad dođu.”
Te večeri smo prvi put nakon dugo vremena večerali zajedno bez napetosti. Filip se nasmijao kad je vidio sarmu na stolu.
“Eto, to sam čekao!”
Smijali smo se svi zajedno, ali duboko u meni ostala je tuga zbog promjena koje ne mogu zaustaviti.
Nedugo nakon toga Filip je objavio da se seli kod djevojke. Dario i ja smo ostali sami. Prvi tjedni bili su užasno teški – tišina me gušila, a svaki kutak stana podsjećao me na djecu.
Jednog dana Dario je predložio da odemo na izlet na Sljeme, kao nekad kad su cure bile male. Pristala sam nevoljko, ali već na pola puta prema vrhu osjetila sam kako mi srce postaje lakše.
Sjeli smo na klupu i gledali Zagreb pod nama.
“Znaš,” rekao je Dario, “možda možemo početi ispočetka. Naučiti biti samo ti i ja.”
Pogledala sam ga i shvatila da ima pravo. Djeca će uvijek biti dio nas, ali sada moramo pronaći smisao u nama dvoma.
Počeli smo češće izlaziti – kino, kazalište, šetnje po Jarunu. Povremeno bi nas posjetile Tea ili Ivana sa svojim obiteljima, a stan bi opet nakratko oživio.
Ali svaki put kad bi otišli, ostajala bi ista praznina.
Ponekad se pitam: Je li moguće ponovno pronaći sreću kad djeca odu? Ili ćemo zauvijek ostati zarobljeni između prošlosti koju ne možemo vratiti i budućnosti koje se bojimo?