Zašto me nitko nije nazvao? – Priča o jednoj proslavi i mnogo neizrečenih riječi
“Zašto me nitko nije nazvao?” – njezin glas je drhtao, a oči su joj bile crvene od suza. Stajala je na pragu naše kuće, s rukama stisnutim u šake, kao da se pokušava obraniti od nevidljivih udaraca. Mara, moja svekrva, žena koja je cijeli život provela u selu kraj Žepča, nikada nije bila sklona velikim riječima, ali sada je svaka njena riječ bila poput udarca.
Sve je počelo tako bezazleno. Moja supruga Ivana i ja odlučili smo proslaviti moj četrdeseti rođendan u njezinoj rodnoj kući. Ivana je pripremila sve: domaći kruh, pitu od krompira, sarme, a njezin otac Stjepan ispekao je janje na ražnju. Djeca su trčkarala po dvorištu, susjedi su navraćali s kolačima i rakijom. Bilo je smijeha, pjesme i onog posebnog mirisa djetinjstva koji samo selo može pružiti.
Ali Mara nije bila tamo. Nismo je pozvali. Ili bolje rečeno – nitko nije pomislio da bi trebala biti pozvana. Ivana i ja smo mislili da će joj biti naporno putovati iz svog sela do nas, a i uvijek je govorila kako joj je dosta proslava i gužve. “Ma vi slavite, ja ću kod kuće uz televizor”, znala bi reći. Ipak, kad sam je vidio na vratima, shvatio sam koliko smo pogriješili.
“Nisam ja ni za što više, jel’ tako? Samo kad treba čuvati djecu ili kad treba nešto donijeti iz sela, onda sam dobra!” viknula je kroz suze. Ivana je stajala iza mene, zbunjena i posramljena. “Mama, pa mislili smo…” počela je tiho, ali Mara ju je prekinula.
“Mislili ste! Uvijek vi mislite umjesto mene! A znate li kako je meni bilo sinoć? Sjedim sama, gledam kroz prozor, svjetla kod vas gore, čujem pjesmu… A ja? Kao da ne postojim!”
Osjetio sam kako mi se grlo steže. Nisam znao što reći. Znao sam da nije u pravu – ili sam barem to želio vjerovati – ali istina je bila bolna. Nismo mislili na nju. Nismo je uključili. I sada su svi ti kolači, pjesme i smijeh postali gorak okus u ustima.
Stjepan je izašao iz kuće, noseći još jednu bocu vina. Kad je ugledao Maru, zastao je. “Šta ti radiš ovdje?” pitao je grubo, ali u njegovom glasu osjetila se zabrinutost.
“Došla sam vidjeti jesam li još živa za vas!” odbrusila mu je.
Ivana se rasplakala. “Mama, oprosti… Nismo htjeli…”
Mara ju je zagrlila, ali pogledala mene preko njezinog ramena. “Ti si glava ove kuće. Trebao si misliti na mene.”
Te riječi su me pogodile jače nego što bih ikada priznao. Sjetio sam se svih onih puta kad sam mislio da su obiteljske stvari ženski posao; kad sam dopuštao da Ivana odlučuje koga će zvati na proslave, a ja bih samo klimao glavom. Sada sam shvatio koliko sam bio ravnodušan.
Nakon tog dana ništa više nije bilo isto. Mara se povukla u sebe. Više nije dolazila tako često kod nas, a kad bi došla, bila bi tiha i odsutna. Djeca su pitala zašto baka više ne donosi kolače ili ih ne vodi u šetnju do rijeke.
Jedne večeri Ivana i ja smo sjeli za stol nakon što su djeca zaspala.
“Znaš li koliko sam puta osjećala isto kao mama?” pitala me tiho.
Pogledao sam je zbunjeno.
“Kad si ti s prijateljima ili kad odeš na utakmicu s bratom… A ja ostanem doma s djecom. Nikad me ne pitaš želim li i ja negdje otići ili nekoga vidjeti. Samo pretpostaviš da ću biti tu. Kao što smo pretpostavili za mamu.”
Te riječi su me pogodile ravno u srce. Počeo sam razmišljati o svemu što uzimam zdravo za gotovo – o ljudima koji su uvijek tu dok ih ne povrijedimo ili dok ne nestanu iz našeg života.
Sljedeće nedjelje otišao sam kod Mare na selo. Sjeo sam za njezin stari drveni stol u kuhinji i gledao kako reže kruh.
“Znaš, Mara… Oprostite mi što vas nismo zvali. Nisam mislio…”
Podigla je ruku da me zaustavi.
“Nisi mislio – to je problem svih vas muškaraca! Ali znaš šta? Ja ću uvijek biti tu za svoju djecu i unuke. Samo bih voljela da ponekad pomislite i na mene prije nego što bude kasno.”
Vratio sam se kući s težinom na srcu, ali i s novom odlučnošću da budem bolji muž i sin – ili barem da pokušam.
Danas, kad god planiramo neko slavlje ili okupljanje, prvo pitam: “A koga još nismo zvali? Kome će možda biti važno da bude s nama?”
Ponekad se pitam: Koliko često povrijedimo one koje najviše volimo – ne zato što želimo, nego zato što ih uzimamo zdravo za gotovo? I koliko nam vremena treba da to shvatimo?