Zamka ljubavi: Kako sam izgubila sebe pokušavajući pomoći sinu i snahi
“Vesna, možeš li nam pričuvati Luku večeras?” Snaha me gleda preko stola, oči joj umorne, a glas joj drhti. Dario sjedi pored nje, šuti, tipka po mobitelu. Osjećam kako mi srce preskače – opet ja, opet moje vrijeme, opet moje snove na čekanju. Ali klimam glavom. “Naravno, sine. Naravno, Amra.”
Nikad nisam znala reći ne svom djetetu. Dario je bio moje sunce nakon godina borbe s neplodnošću. Kad se rodio, obećala sam sebi da ću mu dati sve što imam. I jesam. Kad je bio mali, radila sam noćne smjene u bolnici samo da mu mogu kupiti bicikl. Kad je postao tinejdžer, sijede su mi izbijale svaki put kad bi kasnio kući ili kad bi mi policija pozvonila na vrata jer su ga uhvatili s pogrešnim društvom. Kad je otišao na fakultet u Zagreb, plakala sam svaku noć, ali nisam mu to pokazala.
A onda je upoznao Amru. Djevojka iz Sarajeva, pametna, lijepa, ali uvijek nekako rezervirana prema meni. Prvi put kad su došli zajedno na ručak, osjećala sam se kao uljez u vlastitoj kući. Ali trudila sam se – kuhala sam njena omiljena jela, slušala priče o njenoj porodici, čak sam naučila praviti baklavu po receptu njene majke.
Kad su se vjenčali, mislila sam: “Sad ćeš napokon imati vremena za sebe.” Počela sam šetati uz Savu, upisala tečaj slikanja, čak sam se usudila otići na vikend u Opatiju s prijateljicama iz mladosti. Ali svaki put kad bi zazvonio telefon i vidjela Darijevo ime, srce bi mi stalo. “Mama, možeš li…” – uvijek nešto. Čuvanje unuka, posudba novca za ratu kredita, pomoć oko papirologije za Amrinu nostrifikaciju diplome.
Jedne večeri sjedim sama u dnevnoj sobi. Kiša lupa po prozoru. Gledam stare fotografije – Dario u prvom razredu s osmijehom do ušiju, ja mlada i puna nade. Suze mi naviru same od sebe. “Što sam ja postala? Samo servis za tuđu sreću?”
Sutradan dolazim kod njih. Amra me dočekuje s podočnjacima do poda. “Vesna, ne znam više što da radim s Darijem. Samo radi i radi, ne priča sa mnom…” Gledam sina – sjedi za računalom, ni ne pogleda me kad ulazim. “Mama, možeš li skuhati nešto? Amra je umorna.” Osjećam kako mi se grlo steže.
“Dario!” viknem prvi put nakon dugo vremena. “Zar ti stvarno misliš da sam ja ovdje samo da vam perem i kuham? Da nemam svoj život?”
On me gleda zbunjeno, kao da prvi put vidi ženu ispred sebe. Amra šuti.
“Mama… pa ti si uvijek htjela biti s nama…”
“Jesam! Ali ne ovako! Ne kao sluškinja!”
Te večeri vraćam se kući ranije nego inače. Ležim budna do jutra i vrtim sve u glavi. Sjećam se kako mi je pokojna majka govorila: “Djeca su ti najveća radost i najveća bol.” Nikad nisam shvatila što to znači dok nisam postala majka odraslog sina.
Sljedećih dana ne javljam se na telefon kad zovu. Prvi put u životu idem sama na izlet u Plitvice. Uživam u tišini šume, osjećam miris zemlje i kiše. U kafiću upoznajem Mirjanu iz Osijeka – razgovaramo satima o svemu što nas muči kao žene i majke.
Kad se vratim kući, Dario me čeka pred vratima. Izgleda izgubljeno.
“Mama… oprosti. Nisam znao da te toliko opterećujemo. Amra i ja smo razgovarali… Shvatili smo da moramo više sami rješavati svoje probleme.”
Gledam ga i osjećam olakšanje pomiješano s tugom. “Sine, ja vas volim najviše na svijetu. Ali moram naučiti voljeti i sebe. Ako vi želite biti sretni zajedno, morate naučiti biti tim – bez mene kao štake.”
Amra mi šalje poruku kasnije te večeri: “Hvala ti što si nam otvorila oči. Znam da nije lako pustiti sina da odraste. Oprosti ako sam bila hladna prema tebi – samo sam se bojala da nikad neću biti dovoljno dobra za njega ni za tebe.”
Pišem joj: “Svi učimo biti obitelj. Nije lako ni meni ni tebi. Ali pokušajmo zajedno – kao žene koje žele najbolje za one koje vole.”
Dani prolaze sporije sada kad više ne trčim na svaki njihov poziv. Imam više vremena za sebe – čitam knjige koje sam odgađala godinama, idem na pilates s Jadrankom iz susjedstva, ponekad odem sama u kino.
Ali ponekad me uhvati tuga – osjećaj da više nisam potrebna kao prije. Onda se sjetim Mirjaninih riječi: “Djeca nisu tvoja imovina – ona su tvoja radost dok ih imaš uz sebe, ali moraš ih pustiti da lete.” I svaki put kad Luka potrči prema meni raširenih ruku ili kad mi Amra pošalje poruku bez razloga – znam da nisam izgubila obitelj, samo sam je pustila da raste.
Pitam se: Koliko nas majki zna stati na kočnicu prije nego što potpuno izgubimo sebe? Je li moguće pronaći ravnotežu između ljubavi prema djeci i ljubavi prema sebi? Što vi mislite?