Zabranjena pomoć: Kad ljubav postane teret
“Ne želim da tvoja mama više dolazi kod nas. Jasno?” riječi su koje su mi još uvijek odzvanjale u ušima dok sam sjedila na podu dnevne sobe, držeći malu Lanu u naručju. Suze su mi klizile niz lice, ali nisam smjela pustiti glas. Lana je napokon zaspala nakon sati neutješnog plača, a ja sam osjećala kako mi se tijelo raspada od umora.
Nikad nisam mislila da će moj život izgledati ovako. Prije samo godinu dana, Dario i ja smo sanjali o obitelji, smijali se planovima za budućnost, zamišljali kako će naši roditelji biti uz nas, pomagati nam, veseliti se svakom Laninom osmijehu. Ali sada, kad je pomoć najpotrebnija, ostala sam sama. Darijevi roditelji žive u Mostaru i rijetko dolaze, a moji su tu, u Zagrebu, ali Dario ne želi da moja mama dolazi. Kaže da se miješa u naš brak, da ga kritizira i da ne poštuje naše odluke.
“Ivana, nisi ti mala više. Moraš naučiti sama,” rekao mi je sinoć dok sam pokušavala objasniti koliko mi je teško. “Moja mama nije tu svaki dan pa ne kukam.”
Ali nije isto. Njegova mama nije ni pokušala doći, a moja bi došla svaki dan da može. Sjećam se kako me mama gledala kad sam joj rekla da više ne može dolaziti. U očima joj je bio ponos pomiješan s tugom, kao da ju je netko udario ravno u srce.
“Ivana, znaš da sam uvijek tu za tebe. Samo nazovi,” šapnula je dok je izlazila iz stana.
Od tada je prošlo tjedan dana. Lana ima tri mjeseca i svaka noć mi se čini duža od prethodne. Dario radi do kasno, često ostaje na poslu i vikendima. Kad dođe kući, umoran je i nervozan.
“Što si radila cijeli dan? Zašto je stan u neredu? Zašto Lana opet plače?”
Ponekad poželim vrisnuti: “Radila sam sve!” Ali umjesto toga šutim, jer znam da će svaka svađa završiti njegovim povlačenjem i još većom tišinom među nama.
Prijateljice su mi se udaljile. Neke su otišle vani raditi, neke su previše zauzete vlastitim životima. Ponekad mi pošalju poruku: “Kako si?” ali nemam snage ni odgovoriti iskreno.
Jedino društvo mi je televizor i Lana. Gledam kroz prozor kako susjedi šeću s djecom, kako ih bake i djedovi vode u park. Moja mama sjedi sama doma i čeka moj poziv koji ne dolazi.
Jednog dana Lana je imala temperaturu. Nisam znala što da radim. Dario nije odgovarao na pozive. Drhtavih ruku sam nazvala mamu.
“Mama, Lana ima temperaturu… Ne znam što da radim…”
“Dolazim odmah!” rekla je bez razmišljanja.
Za deset minuta bila je tu s toplom dekicom i čajem za mene. Držala me za ruku dok smo čekale pedijatricu.
Kad se Dario vratio kući i vidio moju mamu, lice mu se smrknulo.
“Rekao sam ti…”
“Dario! Naša kćer ima temperaturu! Zar ti je važnije tko je tu nego njezino zdravlje?” prvi put sam povisila glas.
Nastala je tišina. Mama je tiho otišla kući, a ja sam ostala sama s Darijem koji me gledao kao stranca.
Te noći nisam spavala. Lana je spavala na mojim prsima, a ja sam razmišljala o svemu što sam izgubila – slobodu, prijatelje, podršku majke… I pitam se: Je li ovo cijena braka? Je li ovo cijena majčinstva?
Sljedećih dana Dario je bio još hladniji. Nisam znala kako mu objasniti koliko mi nedostaje podrška moje mame. Nisam znala kako mu reći da se osjećam kao zatvorenica u vlastitom domu.
Jednog jutra odlučila sam otići kod mame s Lanom bez najave. Sjeli smo na balkon, pile kavu dok je Lana spavala u kolicima.
“Ivana, moraš misliti na sebe. Ako ti nisi dobro, ni Lana neće biti dobro,” rekla mi je nježno.
Vratila sam se kući s osjećajem krivnje i olakšanja istovremeno. Dario nije ništa pitao gdje sam bila.
Navečer sam skupila hrabrost:
“Dario, ne mogu više ovako. Trebam mamu. Trebam pomoć. Osjećam se usamljeno i iscrpljeno.”
Gledao me dugo bez riječi.
“Zašto ti nije dovoljna moja podrška?”
“Zato što nisi ovdje! Zato što ne razumiješ kako je biti sama cijeli dan s bebom! Zato što mi treba netko tko me voli bezuvjetno!”
Nisam znala hoće li me razumjeti ili će sve biti još gore.
Te večeri nisam dobila odgovor. Ali prvi put sam rekla što osjećam.
Sutradan mi je mama poslala poruku: “Uvijek ću biti tu za tebe, bez obzira na sve.” I to mi je dalo snagu da nastavim dalje.
Ponekad se pitam: Jesam li sebična što želim pomoć svoje mame? Je li normalno osjećati se ovako usamljeno u braku? Možda nisam jedina koja se bori s ovim osjećajima… Što vi mislite?