Vratio se nakon godine šutnje: Može li se ljubav obnoviti kad je povjerenje slomljeno?
“Mogu li ući?” njegov glas bio je tih, gotovo neprepoznatljiv, ali dovoljno poznat da mi srce preskoči. Stajao je na pragu našeg stana, s istom onom starom, izlizanom torbom s kojom je otišao prije točno godinu dana. Kao da je samo svratio po mlijeko, a ne nestao iz mog života bez riječi, ostavivši me da svaku noć brojim minute do jutra.
Nisam odgovorila. Samo sam ga gledala, a u glavi su mi se vrtjele slike: prazno mjesto u krevetu, hladna strana jastuka, poruke koje su ostale bez odgovora, Božić proveden u tišini, Nova godina uz zvukove tuđih veselja kroz zidove. Sjećanja su me gušila, a on je stajao tu, kao da se ništa nije dogodilo.
“Ivana… molim te,” prošaptao je. Njegove oči bile su umorne, dublje nego prije. Možda sam očekivala bijes ili opravdanja, ali vidjela sam samo tugu i strah. “Samo da razgovaramo.”
Pustila sam ga unutra. Ne znam zašto. Možda iz znatiželje, možda iz slabosti, možda zato što sam još uvijek željela čuti razlog. Sjeli smo za stol, on je spustio torbu na pod i pogledao me kao da traži dopuštenje za svaki udah.
“Zašto si otišao?” glas mi je bio hladan, ali ruke su mi drhtale ispod stola.
Duboko je uzdahnuo. “Nisam znao kako drugačije. Sve me pritisnulo – posao, tvoja očekivanja, mama koja stalno zove i govori mi što da radim… Osjećao sam se kao da nestajem.”
“A ja? Jesi li ikad pomislio kako je meni bilo?”
Nije odgovorio odmah. Samo je gledao kroz prozor, kao da traži riječi negdje vani, među krošnjama drveća.
“Znam da sam pogriješio. Znam da sam te povrijedio više nego što mogu popraviti. Ali… Ivana, shvatio sam koliko mi značiš tek kad te više nije bilo uz mene. Godinu dana sam lutao – po Zagrebu, po Rijeci, čak sam bio kod brata u Mostaru. Nigdje nisam pronašao mir.”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. Sjetila sam se svih onih dana kad sam pokušavala objasniti njegovoj mami da nismo dužni svake nedjelje dolaziti na ručak, svih svađa oko novca jer je on stalno pomagao sestri koja nikad nije bila zadovoljna… Sjetila sam se i svojih grešaka – možda sam previše tražila, možda sam ga gušila svojim planovima.
“Znaš li kako je bilo gledati tvoju mamu u dućanu? Kako me gledala kao da sam ja kriva što si otišao? Svi su šutjeli, ali svi su znali. Grad je mali, Marko. Sve se zna.”
Sagnuo je glavu. “Znam… I žao mi je zbog toga. Nisam imao hrabrosti suočiti se ni s tobom ni s njima. Bio sam kukavica.”
Tišina nas je preplavila. Oboje smo znali da riječi nisu dovoljne.
“Zašto si sad došao? Zašto baš danas?”
“Jer više ne mogu živjeti bez tebe. Jer želim pokušati opet – ako mi dopustiš. Znam da nemam pravo tražiti oprost, ali… Ivana, volim te. I spreman sam promijeniti sve što treba. Obećavam ti – nema više bježanja.”
U tom trenutku zazvonio je mobitel. Pogledala sam ekran – mama.
“Jesi li dobro?” pitala je čim sam se javila.
“Marko se vratio,” prošaptala sam.
S druge strane tišina pa uzdah: “Sine… samo pazi na sebe. Ljubav nije dovoljna ako nema povjerenja.”
Spustila sam slušalicu i pogledala Marka. “Moja mama kaže da ljubav nije dovoljna bez povjerenja. Ima pravo. Kako da ti opet vjerujem? Kako da znam da nećeš opet otići kad postane teško?”
Marko je ustao i prišao mi bliže. “Ne mogu ti to obećati riječima. Mogu ti samo pokazati djelima – svaki dan, iznova. Ako mi dopustiš…”
Osjetila sam kako mi srce lupa kao ludo. Dio mene želio ga je zagrliti i zaboraviti sve loše, ali drugi dio vrištao je od straha da ću opet ostati sama.
Te noći nisam spavala. Marko je spavao na kauču, a ja sam ležala budna i gledala u strop. Sjećanja su dolazila u valovima: prvi poljubac kod Jaruna, svađe zbog sitnica, njegovo lice kad smo saznali da ne možemo imati djecu… Sve ono što nas je lomilo i spajalo.
Ujutro sam skuhala kavu i sjela nasuprot njega.
“Ako želiš ostati, moramo početi ispočetka. Bez laži, bez skrivanja problema pod tepih. I moraš razgovarati sa svojom mamom i sestrom – ja više ne mogu biti ta koja sve rješava za tebe.” Rekla sam to mirno, ali odlučno.
Marko je klimnuo glavom i prvi put nakon dugo vremena vidjela sam iskru odlučnosti u njegovim očima.
Tjedni su prolazili sporo. Marko se trudio – išao je sa mnom kod psihologa za parove, počeo je postavljati granice svojoj obitelji, čak je pronašao novi posao kako bismo mogli planirati zajedničku budućnost bez stalnih financijskih briga.
Ali povjerenje se nije vraćalo lako. Svaki put kad bi kasnio s posla ili kad bi mu zazvonio mobitel kasno navečer, srce bi mi preskakalo od straha.
Jedne večeri došla je njegova sestra Ana na vrata – uplakana jer ju je dečko ostavio i nema gdje spavati.
“Ivana, molim te… samo nekoliko dana,” preklinjala je.
Pogledala sam Marka – čekala sam njegovu reakciju.
“Ana,” rekao je tiho ali čvrsto, “možeš ostati nekoliko dana, ali ovaj put Ivana odlučuje o svemu u našem stanu. I neću dopustiti da nas tvoji problemi opet razdvoje.” Ana ga je gledala šokirano – prvi put nije bio njezin zaštitnik nego moj partner.
Tada sam znala da se nešto promijenilo.
Ali još uvijek nisam bila sigurna – može li ljubav preživjeti izdaju? Može li povjerenje ponovno izrasti tamo gdje je jednom iščupano iz korijena?
Ponekad se pitam: Jesam li hrabra što mu opet vjerujem ili samo luda što riskiram još jednom? Što biste vi učinili na mom mjestu?