Vratila sam se iz rodilišta – i dočekala me samoća umjesto obitelji
“Gdje si, Ivane?” šapnula sam dok sam otključavala vrata stana, držeći Laninu nosiljku jednom rukom, a drugom pokušavajući zadržati suze. U hodniku je mirisalo na ustajali zrak, a tišina je bila toliko gusta da sam mogla čuti vlastito disanje. Nije bilo balona, nije bilo cvijeća, nije bilo nikoga tko bi me zagrlio i rekao: “Bravo, uspjela si.” Samo hladan pod pod mojim nogama i osjećaj da sam sama na svijetu.
Ivan je radio u banci, često do kasno, ali zadnjih mjeseci bio je još odsutniji. Kad sam mu javila da nas puštaju kući, odgovorio je porukom: “Super, vidimo se navečer.” Navečer je došao, ali kao da nije bio tu. Sjeo je za kompjuter, bacio pogled na Lanu i rekao: “Baš je mala.” Nisam znala što bih rekla. U meni se miješala tuga i bijes.
Prva noć kod kuće bila je pakao. Lana je plakala, ja sam plakala još više. Zvala sam mamu u Mostar, ali ona je mogla samo slušati kroz slušalicu. “Drži se, kćeri. Proći će to,” šaptala je. Ali kako proći kad nemaš nikoga tko bi te zagrlio? Kad muž spava u drugoj sobi jer ga “beba budi”?
Sljedećih dana Ivan je dolazio kući sve kasnije. “Imam sastanak,” govorio bi kratko. Ja sam se gušila u pelena, mlijeku i vlastitim suzama. Ponekad bih gledala kroz prozor na tramvaje što prolaze ispod našeg stana u Zagrebu i pitala se: gdje su nestali svi moji snovi?
Jedne večeri, dok sam pokušavala uspavati Lanu koja je imala grčeve, Ivan je došao kući s mobitelom na uhu. “Ne mogu sad pričati,” odbrusio mi je kad sam ga zamolila da mi pomogne. Nisam više izdržala.
“Ivane! Zar ti nije stalo? Zar ne vidiš da pucam?”
Podigao je pogled s mobitela kao da me prvi put vidi. “Što ti sad fali? Imaš sve – stan, dijete… Što još hoćeš?”
Osjetila sam kako mi se srce steže. “Hoću tebe! Hoću da budeš otac! Hoću da budemo obitelj!”
Nije odgovorio. Samo je slegnuo ramenima i otišao pod tuš.
Te noći nisam spavala. Lana je napokon zaspala na mojim prsima, a ja sam gledala u strop i razmišljala o svemu što sam izgubila. Prijateljice su mi slale poruke podrške, ali nitko nije dolazio. Svi su bili zauzeti svojim životima. U Bosni i Hrvatskoj svi pričaju o važnosti obitelji, ali kad ti stvarno treba pomoć – svi nestanu.
Nakon nekoliko tjedana počela sam osjećati kako tonem. Nisam imala volje ni za što. Jednog jutra nisam mogla ustati iz kreveta. Lana je plakala, a ja nisam imala snage ni podići je. Tada sam prvi put pomislila: možda bi bilo bolje da me nema.
U tom trenutku zazvonio je mobitel. Bila je to moja sestra Mirela iz Sarajeva.
“Ej, mala, kako si?”
Pukla sam. Sve sam joj ispričala – o Ivanovoj hladnoći, o samoći, o tome kako se bojim da ću poludjeti.
“Slušaj me dobro,” rekla je Mirela odlučno. “Nisi sama. Dolazim za vikend. I znaš šta? Nema tog muškarca koji vrijedi tvog zdravlja. Ako trebaš pomoć – traži je! Ne šuti!”
Te riječi su me probudile iz magle. Počela sam tražiti pomoć – prvo kod patronažne sestre, onda kod psihologinje u Domu zdravlja. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam da me netko vidi.
Ivan nije razumio zašto idem na razgovore. “Pa nisi luda,” govorio bi s podsmijehom.
“Nisam luda – ali mogu postati ako ovako nastavim,” odgovorila sam mu jednom prilikom.
Počela sam pisati dnevnik. Svaku večer zapisivala bih sve što osjećam – tugu, bijes, strahove, ali i male pobjede: kad Lana prvi put zagrli moju ruku, kad se nasmiješi u snu.
Mirela je došla za vikend i donijela mi pitu i osmijeh koji liječi dušu.
“Znaš šta? Nisi ti kriva što on ne zna biti otac. Ali ti možeš biti najbolja mama svojoj Lani. I možeš tražiti sreću za sebe – pa makar to značilo da odeš od njega jednog dana.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima.
S vremenom sam naučila tražiti pomoć – od susjede Zdenke koja mi ponekad pričuva Lanu dok odspavam sat vremena; od patronažne koja me naučila kako smiriti bebu; od psihologinje koja mi je rekla da nisam slaba nego hrabra jer govorim o svojim osjećajima.
Ivan se nije promijenio. I dalje živi u svom svijetu brojeva i sastanaka. Ponekad ga gledam dok sjedi za kompjuterom i pitam se: gdje smo nestali mi? Jesmo li ikad postojali?
Ali ja više nisam ona ista žena koja se vratila iz rodilišta s nadom da će netko drugi popraviti moj svijet. Naučila sam da moram biti svoja snaga – za Lanu i za sebe.
Ponekad još uvijek plačem navečer kad Lana zaspi. Ali sada znam: nisam sama. Ima nas mnogo koje šutimo i trpimo jer nas društvo uči da budemo jake i ne tražimo pomoć.
Ali ja pitam vas: koliko nas još mora šutjeti prije nego što počnemo govoriti o boli? Koliko nas mora proći kroz samoću da bi nas netko čuo?