Vratila sam se iz rodilišta – a kod kuće me dočekala samo praznina

“Gdje je sve? Gdje je krevetić? Gdje su pelene, gdje su bodiji?” vrištala sam u sebi dok sam stajala na pragu našeg stana, držeći malu Leu u naručju. U hodniku je još mirisalo na ustajali zrak, a tišina je bila toliko gusta da sam imala osjećaj da će me ugušiti. Ivan nije bio tu. Nije me dočekao. Nije pitao kako sam, kako je Lea, nije ni pogledao na sat kad sam mu javila da nas puštaju ranije iz bolnice.

Sjedila sam na rubu kreveta, gledajući u praznu sobu koju smo mjesecima planirali pretvoriti u dječju. Na polici su još uvijek stajale njegove knjige o ekonomiji, a kutija s igračkama koju sam kupila na sniženju bila je zabačena pod prozorom, prekrivena prašinom. Suze su mi klizile niz lice, ali nisam imala vremena ni za plakanje – Lea je zaplakala, gladna i promrzla jer nisam imala ni jedno čisto dekicu pri ruci.

Mobitel mi je zazvonio. “Ej, stigli ste? Super. Ja sam na sastanku, ne mogu sad pričati. Sve će biti okej, znaš ti to”, rekao je Ivan brzo, kao da razgovara sa suradnikom, a ne sa ženom koja se upravo porodila. “Ivan, ništa nije spremno! Ništa!” prošaptala sam kroz zube, ali on je već prekinuo vezu.

Prva noć bila je najduža u mom životu. Lea je plakala gotovo bez prestanka. Nisam znala što joj je – gladna, žedna, prehlađena? Nisam imala pojma. U bolnici su bile sestre koje su mi pomagale, a sada sam bila sama s djetetom koje nisam znala utješiti. U jednom trenutku sam sjela na pod kupaonice i plakala zajedno s njom.

Sljedećih dana Ivan je dolazio kasno navečer, umoran i nervozan. “Ne mogu sad, imam važan projekt. Znaš da radim za nas!” vikao bi kad bih ga zamolila da pričuva Leu dok se otuširam ili pojedem nešto na brzinu. Ponekad bih ga uhvatila kako gleda u mobitel dok mu kći plače u naručju – kao da ga sve to ne dotiče.

Jedne večeri došla je moja sestra Sanja. Donijela je vreću dječje odjeće i pelena koje su joj ostale od sina. Kad je vidjela nered i mene u pidžami s podočnjacima do brade, samo me zagrlila. “Nisi sama, znaš?” šapnula mi je. Plakala sam joj na ramenu kao dijete.

Ali Ivan nije volio kad Sanja dolazi. “Opet ona? Zar nisi sposobna sama brinuti o djetetu?” pitao bi s podsmijehom. “Možda bi ti mogao pomoći pa ne bi morala dolaziti!” odbrusila bih mu, ali on bi samo odmahnuo rukom i otišao u drugu sobu.

Počela sam sumnjati u sebe. Možda stvarno nisam dovoljno dobra majka? Možda pretjerujem? Ali onda bih pogledala Leu kako spava na mom prsima i znala sam da moram izdržati zbog nje.

Jednog dana, dok sam pokušavala uspavati Leu koja je imala temperaturu, Ivan je došao kući ranije nego inače. “Moramo razgovarati”, rekao je hladno. Sjela sam nasuprot njega, držeći Leu u naručju.

“Ne mogu više ovako. Stalno si nervozna, stalno plačeš. Ja radim kao konj da nam bude bolje, a ti si nezadovoljna!”

“Zato što sam sama! Sama radim sve oko djeteta! Sama se budim noću! Sama čistim, kuham, perem! Gdje si ti? Gdje si bio kad smo došle iz bolnice? Gdje si bio kad mi je trebala pomoć?”

Ivan je šutio nekoliko trenutaka pa slegnuo ramenima. “Nisam znao da ti je toliko teško… Mislio sam da to žene nekako same… Moja mama nikad nije prigovarala.” Taj njegov odgovor me slomio.

“Tvoja mama nije živjela u ovom vremenu! Nije bila sama! Imala je tvoju baku, tetke… Ja nemam nikoga osim tebe!”

Nakon te večeri Ivan se povukao još više u sebe. Počeo je ostajati još duže na poslu ili bi išao na piće s kolegama. Ja sam postajala sve umornija i tužnija. Dani su prolazili u magli – hranjenje, presvlačenje, uspavljivanje… Ponekad bih zaboravila jesti ili se otuširati.

Jedne noći Lea je dobila visoku temperaturu i počela teško disati. Tresla sam se od straha dok sam zvala hitnu pomoć. Doktorica koja nas je pregledala pogledala me s razumijevanjem: “Vi ste iscrpljeni. Morate misliti i na sebe.”

Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijelu noć dok sam sjedila pored Leinog krevetića (koji mi je Sanja donijela). Sljedećeg jutra nazvala sam mamu u Mostaru koju godinama nisam vidjela zbog Ivanove netrpeljivosti prema mojoj obitelji.

“Mama… Trebam te”, prošaptala sam kroz suze.

Mama je stigla isti dan autobusom. Donijela mi je juhu i toplinu doma koju nisam osjetila godinama. Pomogla mi je oko Lee, oko kuće… Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se sigurno.

Ivan nije bio sretan što je mama tu, ali ovaj put me nije mogao zaustaviti. Počela sam razmišljati o sebi – o tome što želim za svoju kćer i za sebe. Zar stvarno želim da Lea odrasta u kući gdje nema ljubavi ni podrške?

Jednog popodneva sjela sam za stol s mamom i Sanjom.

“Ne mogu više ovako”, priznala sam im tiho.

“Nisi sama”, rekla mi je mama i stisnula mi ruku.

Te večeri napisala sam Ivanu poruku: “Odlazim kod mame dok ne odlučimo što dalje. Trebam podršku i mir za sebe i Leu.” Nije odgovorio odmah – tek kasno navečer poslao je kratko: “Radi što misliš da moraš.”

Spakirala sam nekoliko stvari za Leu i sebe i otišla kod mame u Mostar. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam olakšanje.

Danas Lea ima šest mjeseci. Još uvijek nisam odlučila hoću li se vratiti Ivanu ili ne. Ali znam jedno – nisam više sama i neću više šutjeti o tome koliko nam ženama treba podrška kad postanemo majke.

Pitam vas: Koliko vas se osjetilo izgubljeno i samo kad ste najviše trebali nekoga uz sebe? Zašto se još uvijek očekuje da žene sve mogu same?