U sjeni svekrve: Priča iz zagrebačkog nebodera

“Opet nisi dobro posložila tanjure, Ivana! Koliko puta ti moram reći da se duboki stavljaju ispod plitkih?” glas svekrve, gospođe Milene, odzvanjao je kuhinjom kao sirena. Stajala sam pored sudopera, ruke mi se tresle dok sam pokušavala sakriti suze. Moj muž, Dario, sjedio je za stolom, listao novine i pravio se da ne čuje ništa.

“Milena, pusti Ivanu, nije to tako strašno,” promrmljao je, ali njezin pogled ga je ušutkao brže nego što sam stigla udahnuti.

Živimo u ovom stanu već tri godine. Kad smo se vjenčali, Dario je inzistirao da ostanemo s njegovom majkom dok ne skupimo dovoljno za svoj stan. “Bit će to privremeno, ljubavi,” govorio je. Ali privremeno se pretvorilo u beskrajno.

Svako jutro budim se prije svih, samo da imam nekoliko minuta mira. Skuham kavu i sjednem na balkon, gledam sive krovove Trešnjevke i pitam se gdje sam nestala. Nekad sam imala snove – htjela sam raditi u izdavaštvu, putovati, možda čak i upisati tečaj keramike. Sada mi dani prolaze između posla u knjižari i pokušaja da udovoljim ženi koja me nikad nije prihvatila.

“Ivana, nisi još obrisala prašinu s polica!” viknula je Milena iz dnevne sobe. “I pazi na cvijeće, prošli put si ga skoro ubila!”

“Odmah ću, gospođo Milena,” odgovorila sam tiho. Nikad je nisam mogla zvati mama. Nije mi dopuštala ni da joj perem rublje – “Ti to ne znaš kako treba!” – a kad bih pokušala skuhati ručak, stajala bi mi za vratom i ispravljala svaku sitnicu.

Dario je bio moj oslonac na početku. Ali s vremenom, kao da je i on postao dio tog zida protiv mene. “Znaš kakva je mama, nemoj joj zamjeriti,” govorio bi navečer dok bismo ležali u krevetu. “Samo želi najbolje za nas.” Ali ja sam osjećala kako nestajem.

Jednog dana, dok sam slagala rublje u ormar, naišla sam na staru bilježnicu iz studentskih dana. Na prvoj stranici pisalo je: “Ne boj se biti svoja.” Suze su mi navrle na oči. Kad sam postala žena koja se boji reći što misli?

Te večeri, dok smo večerali, Milena je počela pričati o Darijevoj bivšoj djevojci. “Ana je uvijek znala kako se kuha pravi gulaš. I njezine pite… eh, to su bila vremena.” Pogledala me ispod obrva, a ja sam osjetila kako mi lice gori.

“Mama, dosta!” iznenada je rekao Dario. Svi smo utihnuli. “Ivana je moja žena i neću više slušati usporedbe. Ako ti nešto smeta, reci meni, a ne njoj.”

Milena je ustala od stola bez riječi. Ja sam gledala u Darija kao da ga prvi put vidim. “Hvala ti,” šapnula sam.

Ali idućih dana napetost je bila još veća. Milena me ignorirala, a Dario je bio nervozan. Počela sam sve češće izlaziti iz stana – šetnje po Jarunu postale su moj bijeg.

Jednog popodneva srela sam Saru, prijateljicu iz srednje škole. Sjeli smo na kavu i ispričala sam joj sve. “Ivana, moraš misliti na sebe! Nisi dužna nikome žrtvovati svoj život,” rekla mi je odlučno.

Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijelu noć. Sljedećeg jutra skupila sam hrabrost i sjela s Darijem za kuhinjski stol.

“Dario, ne mogu više ovako. Ili ćemo pronaći svoj stan ili ću otići sama. Volim te, ali ne mogu živjeti u sjeni tvoje majke do kraja života.”

Gledao me dugo, šutio. Onda je ustao i zagrlio me. “Zaslužuješ bolje od ovoga. Idemo zajedno pronaći rješenje.”

Nije bilo lako – traženje stana u Zagrebu je noćna mora, cijene su sulude, a krediti još gori. Ali prvi put nakon dugo vremena osjećala sam nadu.

Milena nije bila sretna kad smo joj rekli da odlazimo. Plakala je i optuživala me da joj kradem sina. Ali ovaj put nisam popustila.

Danas sjedim u našem malom stanu na Knežiji. Nije savršen – zidovi su tanki, a pogled ide ravno na parkiralište – ali to je naš dom. Dario i ja učimo ponovno biti par bez tuđih sjena.

Ponekad se pitam: Jesam li previše čekala? Koliko žena oko mene živi u tuđim okvirima, bojeći se napraviti prvi korak? Možda će moja priča nekome dati snagu da progovori.