U sjeni svekrve – Ispovijest jedne majke o težini pomoći
“Ne mogu više, Alma! Ne mogu!” glas moje svekrve, Jasne, odjeknuo je kroz stan kao grom iz vedra neba. Stajala sam u kuhinji s rukama punim neopranog suđa, a djeca su vrištala u dnevnoj sobi. Nikad je nisam čula da tako viče. Srce mi je preskočilo otkucaj.
“Što se dogodilo, Jasna?” upitala sam, pokušavajući prikriti paniku.
“Ne mogu više svaki dan dolaziti i paziti na Lejlu i Tarika. Umorna sam, Alma. Imam i ja svoj život!”
Nisam znala što reći. Godinama sam uzimala njezinu pomoć zdravo za gotovo. Kad sam se udala za Amira, znala sam da ćemo živjeti blizu njegovih roditelja u Sarajevu. Bilo je to praktično – Jasna je uvijek bila tu kad nam je trebalo. Kad sam rodila Lejlu, a dvije godine kasnije i Tarika, Jasna je postala moj oslonac. Bez nje ne bih mogla završiti fakultet ni pronaći posao u školi.
Ali sada, dok sam gledala njezine suzne oči i drhtave ruke, prvi put sam shvatila koliko joj je teško. Nikad nije tražila ništa zauzvrat. Nikad nije rekla da joj je previše. Samo je šutjela i radila, dan za danom.
“Znam da ti je teško,” prošaptala sam, ali ona je odmahivala glavom.
“Ne znaš, Alma. Ne znaš kako je kad te svi uzimaju zdravo za gotovo. Amir tebi ništa ne pomaže, a ja sam uvijek ta koja mora uskočiti. Ja sam ta koja trpi!”
U tom trenutku u meni se probudila ljutnja, ali i sram. Znala sam da Amir rijetko pomaže oko djece. Njegov posao u banci bio mu je izgovor za sve – umoran je, ima sastanke, mora na poslovne večere. A ja? Ja sam bila uhvaćena između posla, kuće i djece, pa mi je Jasnina pomoć bila spas.
Te noći nisam mogla spavati. Amir je ležao kraj mene i gledao televiziju kao da se ništa nije dogodilo.
“Amire, moramo razgovarati,” rekla sam tiho.
“Opet nešto nije u redu? Alma, stvarno ne mogu sad…”
“Tvoja mama više ne može paziti na djecu svaki dan. Umorna je. Moramo nešto promijeniti.”
Okrenuo se prema meni s nervozom u očima.
“Što sad hoćeš? Da dam otkaz? Da ti ostaneš doma? Pa znaš da nam treba novac!”
“Ne tražim da netko daje otkaz. Samo… možda bismo mogli platiti nekoga da ponekad pričuva djecu ili da ti više pomažeš kad si doma.”
Amir je samo uzdahnuo i okrenuo se na drugu stranu.
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je napeta. Jasna je dolazila rjeđe, a kad bi došla, bila je šutljiva i umorna. Djeca su me stalno zapitkivala gdje je baka, a ja nisam znala što da im kažem.
Jednog popodneva, dok sam pokušavala pomoći Lejli oko zadaće i istovremeno smiriti Tarika koji je plakao zbog slomljene igračke, osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam više mogla izdržati.
Nazvala sam mamu u Mostaru.
“Mama, ne znam što da radim. Sve mi se raspada…”
“Alma, dijete moje, moraš razgovarati s Jasnom iskreno. I s Amirom isto tako. Ne možeš sve sama nositi na leđima, ali ni očekivati da drugi to rade umjesto tebe.”
Te riječi su me pogodile ravno u srce.
Sljedeći vikend pozvala sam Jasnu na kavu. Sjedile smo za stolom dok su djeca crtala u kutu.
“Jasna, žao mi je što ti nisam prije rekla koliko cijenim sve što radiš za nas. Znam da ti je teško i ne želim da se osjećaš iskorišteno. Možda bismo mogli pronaći neku pomoć izvana ili podijeliti obaveze drugačije?”
Jasna me pogledala s olakšanjem u očima.
“Alma, samo želim malo vremena za sebe. Volim unuke najviše na svijetu, ali nisam više mlada kao prije. I meni treba odmor.”
Dogovorile smo se da će dolaziti samo dva puta tjedno, a ostale dane ću ja ili Amir biti s djecom ili ćemo platiti susjedu Azru da ih pričuva par sati.
Ali pravi izazov bio je razgovor s Amirom.
“Amire, ovo više ne može ovako. Ili ćeš početi sudjelovati ili ću ja morati smanjiti radno vrijeme. Ne mogu sve sama!”
Prvi put nakon dugo vremena vidjela sam ga zbunjenog i nesigurnog.
“Dobro… pokušat ću više biti doma popodne… Možda mogu uzeti manje prekovremenih…”
Nije bilo idealno, ali bio je to početak promjene.
Tjedni su prolazili i polako smo svi učili živjeti drugačije. Bilo je dana kad bih poželjela odustati od svega – kad bi Lejla imala temperaturu baš kad imam važan sastanak ili kad bi Tarik razbio prozor loptom pa bih morala zvati majstora dok kuham ručak i odgovaram na mailove.
Ali bilo je i lijepih trenutaka – kad bi Jasna došla nasmijana s kolačima ili kad bi Amir iznenada predložio zajednički izlet na Bjelašnicu.
Najviše me boljelo to što sam tek sada shvatila koliko često žene u našim krajevima šute i trpe – svekrve koje pomažu bez pitanja, snahe koje očekuju pomoć bez zahvalnosti, muževi koji misle da su obiteljske obaveze ženska stvar.
Jedne večeri sjela sam s Lejlom na krevet dok je crtala sunce i kuću.
“Mama, hoće li baka opet doći sutra?”
“Neće svaki dan, dušo. Baka treba malo odmora. Ali mi ćemo zajedno raditi puno lijepih stvari.”
Lejla me zagrlila i šapnula: “Volim te najviše na svijetu.” Suze su mi navrle na oči.
Sada znam – ponekad treba imati hrabrosti reći istinu i sebi i drugima, ma koliko bolna bila.
Pitam se: koliko nas još živi u tišini i trpi iz straha da ne povrijedimo druge? Zar nije vrijeme da budemo iskreni prije nego što bude prekasno?