Rekla sam joj da bi, da ima imalo savjesti, barem jednom oprala suđe: Priča o majci koja je ostala sama i čula od sina da uništava njegovu obitelj

“Ako imaš imalo savjesti, barem jednom operi suđe!” – odjekivale su mi riječi u glavi dok sam stajala nasred kuhinje, držeći tanjur u ruci. Nisam ih izgovorila ja, nego moja snaha, Lejla, a upućene su meni. U tom trenutku, moj sin Ivan samo je šutio. Nije me pogledao. Nije rekao ni riječ u moju obranu. Srce mi je kucalo tako glasno da sam mislila da će mi iskočiti iz grudi.

Nikada nisam mislila da ću doživjeti ovakav trenutak. Nakon svega što sam prošla – razvoda od muža koji je otišao s drugom ženom, godina borbe da Ivana izvedem na pravi put, odricanja od vlastitih snova i prijatelja – sada stojim ovdje, u stanu koji sam mu pomogla kupiti, osjećajući se kao uljez. Kao teret.

Sjećam se dana kad je Ivan imao deset godina. Sjeli smo na klupu ispred naše zgrade u Osijeku, a on me pitao: “Mama, zašto tata više ne živi s nama?” Nisam imala snage reći mu istinu. Samo sam ga zagrlila i obećala da ću uvijek biti tu za njega. I bila sam. Radila sam dva posla, čistila tuđe stanove i prodavala kolače na pijaci, samo da njemu ništa ne fali. Kad je upisao fakultet u Zagrebu, plakala sam cijelu noć od sreće i ponosa.

Ali sada, kad je osnovao svoju obitelj, osjećam se kao višak. Lejla me gleda kao neprijatelja. Svaki moj pokret komentira – kako kuham, kako čistim, koliko dugo ostajem kod njih. “Tvoja mama stalno nešto prigovara,” čujem je kako šapće Ivanu kad misli da ne čujem. A on… On šuti. Kao da ga nije briga.

Jednog dana, dok sam slagala veš u njihovoj spavaćoj sobi, Lejla je ušla i hladno rekla: “Znate, možda bi bilo bolje da malo više mislite na sebe. Ivan ima svoju obitelj sada.” Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima, ali nisam htjela pokazati slabost. Samo sam kimnula glavom i izašla iz sobe.

Navečer sam sjela s Ivanom na balkon. “Sine, jesam li ti teret?” pitala sam tiho. Pogledao me s nelagodom. “Mama, znaš da te volim… Ali Lejla i ja trebamo svoj prostor. Ti si uvijek tu… Nekad imam osjećaj da gušiš našu obitelj.”

Te riječi su me pogodile jače nego bilo što što mi je bivši muž ikada rekao. Ja – koja sam sve žrtvovala za njega – sada uništavam njegovu obitelj? Nisam znala što reći. Samo sam ustala i otišla u svoju sobu.

Sljedećih dana osjećala sam se kao duh u vlastitom životu. Nisam više znala gdje pripadam. Prijateljice su mi govorile: “Pusti ga, neka živi svoj život!” Ali kako pustiti dijete koje si godinama držao za ruku kroz sve oluje?

Jedne večeri, dok sam prala suđe – opet sama – Lejla je došla do mene i rekla: “Znate, možda bi bilo bolje da se vratite u Osijek. Ivan će vas posjećivati.” Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama.

Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam prošla – o danima kad nisam imala ni za kruh, o godinama kad sam Ivana vodila kod liječnika jer je bio boležljiv, o svim rođendanima koje smo slavili sami jer nas nitko nije htio pozvati. Sve to sada ništa ne vrijedi?

Ujutro sam spakirala svoje stvari i tiho izašla iz stana. Ivan me ispratio do vrata, ali nije rekao ništa što bi me zadržalo. Samo je šutio.

Vratila sam se u Osijek, u mali stan koji još uvijek miriše na djetinjstvo mog sina. Sjedim sama za stolom i gledam stare fotografije – Ivan s osmijehom bez prednjih zubića, Ivan na maturalnoj večeri, Ivan na promociji fakulteta. Gdje je nestao onaj dječak koji mi je obećao da ćemo uvijek biti zajedno?

Ponekad mi dođe poruka od njega: “Mama, kako si?” Odgovorim kratko: “Dobro sam.” Ne želim mu biti teret. Ne želim ga više gušiti.

Ali svake noći pitam se isto: Je li moguće dati sve za svoje dijete i na kraju ostati sama? Jesam li pogriješila što sam mu bila sve? Ili je pogriješio on što je zaboravio tko ga je podigao?

Možda će netko od vas znati odgovor bolje od mene… Je li majčina ljubav ikada previše?