Probudi se i skuhaj mi kavu: Kako je brat mog muža uništio naš mir
“Probudi se i skuhaj mi kavu!” grmio je Ivan iz dnevnog boravka, dok sam ja još pokušavala otvoriti oči. Bio je to treći dan otkako je brat mog muža došao kod nas, navodno samo na vikend. Nisam ni stigla odgovoriti, a već je nastavio: “Ajde, Ajla, znaš da ja volim onu tvoju tursku, s malo šećera.”
Pogledala sam prema svom mužu, Davoru, koji je ležao pored mene. Nije ni trepnuo. Znao je da me ovo vrijeđa, ali kao i uvijek, izbjegavao je sukob s bratom. Ivan je bio onaj tip osobe koji uvijek dobije što želi – bilo kroz šarm, bilo kroz prijetnju ili manipulaciju. Odrastao je u Sarajevu, gdje su ga svi razmazili nakon što im je otac poginuo u ratu. Davor je uvijek govorio: “On je prošao kroz mnogo toga, moramo imati razumijevanja.”
Ali gdje je granica razumijevanja? Koliko puta moram preći preko sebe zbog tuđih trauma?
Ustala sam, obukla kućni ogrtač i krenula prema kuhinji. Ivan je sjedio raširenih nogu na našem kauču, gledao televiziju i listao mobitel. “Jesi li kupila one kifle što sam ti rekao?” upitao je bez da me pogleda. “Nisam stigla, radila sam do kasno sinoć,” odgovorila sam tiho.
“Pa šta si radila cijeli dan?”
Davor je napokon ustao i pokušao smiriti situaciju: “Ajla ima puno posla na poslu, Ivane. Mogao bi malo pomoći oko kuće dok si tu.”
Ivan se nasmijao: “Ma pusti ženu, neka se ona brine o nama. Tako je uvijek bilo kod nas kući. Mama bi sve napravila.”
Osjetila sam kako mi krv vrije. Nisam ja njegova mama, nisam ni njegova služavka. Ali nisam ništa rekla. Nisam htjela svađu pred mužem.
Tako su prolazili dani. Ivan bi ostajao budan do kasno, pušio na balkonu i dovodio prijatelje bez pitanja. Jedne večeri sam ga zatekla kako pretražuje naše ladice u hodniku.
“Šta tražiš?” upitala sam.
“Ma ništa, samo gledam imate li još onih starih CD-ova. Sjećaš se kad smo slušali Halida?”
Nisam se sjećala jer nikad nismo zajedno slušali Halida. To su bile njegove priče iz prošlosti koje je stalno ponavljao kako bi opravdao svoje ponašanje.
Davor je postajao sve povučeniji. Počeo je više raditi prekovremeno, samo da ne bude kod kuće dok je Ivan tu. A ja sam ostajala sama s gostom koji nije znao otići.
Jednog dana, dok sam spremala ručak, Ivan mi je prišao s leđa i tiho rekao: “Znaš, Ajla, ti si previše dobra za mog brata. On te ne zaslužuje. Da sam ja na njegovom mjestu…”
Okrenula sam se naglo i pogledala ga ravno u oči: “Ali nisi na njegovom mjestu. I nikad nećeš biti.”
Nasmijao se podrugljivo i otišao u dnevni boravak.
Te večeri sam odlučila razgovarati s Davorom. Sjeli smo za kuhinjski stol dok je Ivan gledao utakmicu.
“Davor, ne mogu više ovako. Ivan mora otići. Ovo nije više privremeno – on se ponaša kao da živi ovdje. Ne poštuje me, ne poštuje nas.”
Davor je uzdahnuo: “Znam, ali ne znam kako da mu kažem. Znaš kakav je on kad mu nešto ne odgovara… Bojim se da će opet nestati mjesecima i da će mama mene kriviti za to.”
“A ja? Ja ću nestati iz ovog braka ako ovako nastavi!”
Nisam znala što više reći. Osjećala sam se izdano od strane muža koji nije imao snage postaviti granice svom bratu.
Sljedeće jutro Ivan je opet tražio kavu čim sam otvorila oči. Ovaj put nisam ustala.
“Neću ti skuhati kavu, Ivane,” rekla sam glasno.
Tišina.
“Molim?”
“Neću ti skuhati kavu! Ovo nije tvoja kuća i nisi moj muž! Ako ti treba kava, skuhaj si sam ili idi u kafić!”
Ivan me gledao nekoliko sekundi kao da ne vjeruje što čuje. Davor je šutio.
Ivan se digao, pokupio svoje stvari i izašao iz stana bez riječi.
Davor me pogledao: “Znaš da će sad biti drama u cijeloj familiji?”
“Neka bude,” odgovorila sam umorno. “Ne mogu više živjeti pod tuđim pritiskom.”
Nekoliko dana kasnije zvala me svekrva iz Mostara: “Ajla, šta si to napravila Ivanu? On kaže da si ga istjerala iz kuće! Kako možeš biti tako hladna? On nema nikoga osim vas!”
“A ja? Ja nemam nikoga osim Davora! A njega gubim jer svi misle samo na Ivana!”
Spustila sam slušalicu drhteći od bijesa i tuge.
Davor i ja smo dugo razgovarali te noći. Prvi put mi je priznao koliko ga guši odgovornost prema bratu i majci, koliko ga boli što ne može biti dobar sin i dobar muž istovremeno.
“Možda smo svi mi žrtve tuđih očekivanja,” rekao je tiho.
Od tada su se stvari polako počele mijenjati. Ivan više nije dolazio nenajavljeno. Davor i ja smo naučili razgovarati o granicama – ne samo prema njegovoj obitelji nego i između nas dvoje.
Ali još uvijek me proganja pitanje: Koliko puta žena mora preći preko sebe zbog tuđih trauma? I gdje prestaje obitelj, a počinje moje pravo na mir?