Prazno gnijezdo, puno srce: Kad tišina postane najglasnija

“Jesi li opet zaboravio ugasiti svjetlo u hodniku?” viknula sam iz kuhinje, dok sam prala zadnju šalicu od jutarnje kave. Zvuk vode i tišina koja je uslijedila nakon mog pitanja bili su gotovo jednako glasni. Ivan je sjedio za stolom, listajući novine koje je već tri puta pročitao. Djeca su otišla – Ana u Zagreb, Luka u Sarajevo. Kuća koja je nekad vrvjela smijehom, svađama i mirisom palačinki sada je odjekivala samo našim uzdasima.

“Nisam, Marija. Samo sam zaboravio da više nema tko trčati za mnom i gasiti svjetla,” odgovorio je tiho, ne podižući pogled. Osjetila sam knedlu u grlu. Toliko godina smo živjeli za njih, a sada… kao da smo ostali bez svrhe. Sjećam se dana kad je Ana prvi put otišla na fakultet. Plakala sam cijelu noć, a Ivan mi je govorio: “Bit ćeš ti dobro, Marija. Djeca moraju letjeti.” Ali nitko me nije pripremio na ovu prazninu.

Prošli su mjeseci otkako su otišli. Prvih tjedana sam stalno čistila njihove sobe, preslagivala knjige, mirisala Anin parfem na jastuku, tražila Lukine čarape ispod kreveta. Ivan je počeo više šutjeti. Navečer bismo sjedili jedno nasuprot drugom, gledali televiziju bez riječi. Ponekad bih ga uhvatila kako gleda u stari obiteljski album, ali čim bih prišla, zatvorio bi ga.

Jedne večeri, dok je kiša lupkala po prozoru, iz mene je izletjelo: “Jesmo li mi još uvijek muž i žena ili smo samo dvoje ljudi koji dijele stan?” Ivan me pogledao kao da me prvi put vidi. “Ne znam, Marija. Možda smo zaboravili kako biti mi bez njih.”

Te riječi su me pogodile jače nego što sam očekivala. Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što smo prošli – rat, izbjeglištvo kod rodbine u Mostaru, povratak u naš mali stan u Osijeku, borba za posao, podizanje djece… Sve smo to preživjeli zajedno. Kako sad ne možemo preživjeti tišinu?

Sljedećeg jutra odlučila sam nešto promijeniti. “Ivane, idemo u šetnju do Drave. Nismo godinama bili tamo sami.” Pogledao me iznenađeno, ali pristao je. Hodali smo uz rijeku kao dvoje stranaca koji pokušavaju pronaći zajednički jezik. Pričali smo o vremenu, o cijenama u dućanu, o susjedima… ali onda je Ivan zastao i rekao: “Sjećaš se kad smo ovdje prvi put došli s Anom? Imala je tri godine i bacila se u blato.” Nas dvije smo se smijale do suza.

Počeli smo se prisjećati starih dana, smijati se sitnicama koje su nas nekad živcirale. Osjetila sam kako mi srce omekšava. Možda još ima nade za nas.

Narednih tjedana pokušavali smo pronaći nove rutine. Upisali smo se na tečaj plesa za umirovljenike – Ivan je gunđao da ima dvije lijeve noge, ali kad sam ga povukla na podij, smijali smo se kao djeca. Počela sam peći kolače za susjede i volontirati u Caritasu. Ivan je počeo popravljati stare bicikle za djecu iz kvarta.

Jedne večeri stigla je poruka od Ane: “Mama, tata, dolazim za vikend s dečkom!” Srce mi je poskočilo od radosti i nervoze. Počela sam spremati stan kao da dolazi predsjednik države. Ivan je cijeli dan čistio garažu i pričao kako će pokazati Luki novi alat koji je nabavio.

Kad su Ana i Luka stigli s partnerima, kuća je opet bila puna smijeha i galame. Gledala sam Ivana kako priča viceve Aninom dečku i shvatila – nismo izgubili djecu, samo su odrasli. A mi? Mi još uvijek imamo jedno drugo.

Nakon što su otišli, opet je nastupila tišina. Ali ovaj put nije bila tako teška. Sjeli smo na balkon s čašom vina i gledali zalazak sunca.

“Znaš,” rekla sam tiho, “možda nam je trebalo ovo prazno gnijezdo da shvatimo koliko još možemo letjeti zajedno.” Ivan me zagrlio kao nekad davno.

Ponekad se pitam: Koliko nas ima koji zaboravimo biti par kad postanemo roditelji? I može li se ljubav ponovno roditi kad djeca odu? Što vi mislite – gdje ste pronašli svoj smisao kad su djeca otišla svojim putem?